Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2850/12 (B. R.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanovi JNA
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Povrat stana
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2850/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2850/12, rješavajući apelaciju Branke Radić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Radić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001405 08 U od 22. juna 2012. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1767/08 od 14. marta 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372- 5828/98 od 16. januara 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branka Radić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001405 08 U od 22. juna 2012. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) broj 27/02-23-1767/08 od 14. marta 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23/6-372-5828/98 od 16. januara 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva stambenih poslova i Uprave za stambena pitanja zatraženo je 7. augusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo stambenih poslova i Uprava za stambena pitanja su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 27. augusta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Postupajući u ponovnom postupku, Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23/6-372- 5828/98 od 16. januara 2008. godine odbila apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed u Sarajevu, Ulica Topal Osman-paše broj 5/6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Postupajući prema uputama Kantonalnog suda, Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku, prije svega, trebalo da utvrdi postojanje ili nepostojanje apelanticinog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana od koje činjenice bi zavisilo da li će se rješavati o tome ili samo o zahtjevu Nedeljka Radića (u daljnjem tekstu: apelanticin bivši suprug), te utvrditi da li je predmetni stan 30. aprila 1991. godine bio „dom“ apelantice i njenog bivšeg supruga s obzirom na međuzavisnost njihovih prava na predmetnom stanu.
7. Na temelju provedenih dokaza Uprava za stambena pitanja je nesporno utvrdila da je apelantica 6. oktobra 1998. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na temelju ugovora o korištenju od 20. juna 1988. godine bio apelanticin bivši suprug, koji je 1. oktobra 1999. godine, također, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana od kojeg je izjavom od 7. novembra 2007. godine odustao, pa je, shodno tome, taj postupak obustavljen. Na temelju Presude Osnovnog suda u Sarajevu broj P-50/90 od 29. januara 1991. godine, koja je postala pravosnažna 28. marta 1991. godine, utvrđeno je da je brak između apelantice i njenog bivšeg supruga, koji je zaključen 10. augusta 1983. godine, razveden. Iz obrazloženja navedene presude Uprava za stambena pitanja je utvrdila da je do prekida bračne zajednice konačno došlo 1. septembra 1990. godine, kada se apelantica sa kćerkom iselila iz predmetnog stana.
8. Dalje, iz potvrde Federalnog zavoda za statistiku je utvrđeno da je apelantica prilikom popisa stanovništva za period od 1. do 15. aprila 1991. godine bila evidentirana na adresi Bjelogorci
– općina Pale sa članovima domaćinstva bliže označenim u obrazloženju presude, a da je na adresi predmetnog stana bio evidentiran apelanticin suprug, kao samačko domaćinstvo. Konačno, Uprava za stambena pitanja je tokom postupka utvrdila da je apelanticin bivši suprug 9. decembra 1991. godine podnio zahtjev Komandi Garnizona Sarajevo za otkup predmetnog stana, te da je uz zahtjev dostavio ugovor o korištenju stana u kome je naznačeno da apelantica i Sonja Radić (apelanticina kćerka) više nisu članovi domaćinstva. Na temelju dokumentacije u spisu prvostepeni organ uprave je nesporno utvrdio da predmetni stan 30. aprila 1991. godine nije bio apelanticin „dom“, što je bio jedan od razloga da navedeni organ postupi kao u izreci rješenja.
9. Osim navedenog, kako je istakla Uprava za stambena pitanja, iz provedenih dokaza je nesporno utvrđeno da je apelanticin bivši suprug 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA, da je nakon 19. maja 1992. godine nastavio profesionalnu vojnu službu u Vojsci Jugoslavije do 2002. godine i dalje, pa se zbog tog razloga apelanticin bivši suprug ne može smatrati izbjeglicom, shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Imajući u vidu takve činjenične okolnosti, te da je apelanticin bivši suprug 30. aprila 1991. godine bio isključivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, to ni pravosnažno Rješenje Općinskog suda II broj RS-127/02 od 28. novembra 2002. godine, kojim je za isključivog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određena apelantica, nije imalo utjecaja na donošenje drugačije odluke, jer je apelanticin suprug, kao etažni vlasnik predmetnog stana, 16. marta 1992. godine sa državom SFRJ-SSNO- Vojnograđevinskom direkcijom Sarajevo zaključio ugovor o održavanju predmetnog stana.
10. Prvostepeni organ uprave je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene koje je citirao. Zatim je u osporenom rješenju ukazano i na odredbu člana 4. stav 4. tačka 2. navedenog zakona kojom je propisano da se uz zahtjev za vraćanje stana u posjed, između ostalog, podnosi i dokaz da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), pa pošto apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 6. stav 2. navedenog zakona, odlučeno je kao u izreci rješenja.
11. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-1767/08 od 14. marta 2008. godine (koje nije dostavljeno na uvid) odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Uprave za stambena pitanja.
12. Odlučujući o apelanticinoj tužbi podnesenoj radi poništenja drugostepenog Rješenja Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-1767/08 od 14. marta 2008. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 001405 08 U od 22. juna 2012. godine tužbu odbio.
13. Nakon što je preispitao osporeno rješenje, u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), Kantonalni sud je ocijenio da su nižestepena rješenja donesena na pravilan i zakonit način. Kantonalni sud je, imajući u vidu podatke iz spisa predmeta, te odredbe člana 3. i 3a. Zakona o prestanku primjene, istakao da je prvostepeni organ pravilno odlučio po apelanticinom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana, budući da je apelanticin bivši suprug pismenom izjavom povukao zahtjev za povrat predmetnog stana. Dalje je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni organ uprave prilikom razmatranja apelanticinog zahtjeva pošao od činjenice da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je proglašen napuštenim na teritoriji FBiH, koji je dat na raspolaganje Federalnom ministarstvu odbrane i na koji se, izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, primjenjuje odredba člana 3a. navedenog zakona, prema kojoj je apelanticin suprug, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, 30. aprila 1991. godine izgubio status izbjeglice i pravo na povrat stana u FBiH. Navedeno stoga, kako je istakao Kantonalni sud, što je iz raspoloživih dokaza nesporno utvrđeno da je apelanticin bivši suprug nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi kao vojno lice u oružanim snagama van teritorije BiH, pa apelantici stoga ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed, budući da ona izvodi svoja prava iz prava supruga, kao nosioca stanarskog prava, i ne može imati veća prava od njega, niti takvo pravo može samostalno ostvariti.
14. Pored tog pravno osnovanog razloga za odbijanje apelanticinog zahtjeva, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni organ uprave je na osnovu dokaza iz spisa predmeta pravilno utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svog bivšeg supruga, odnosno da nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, odnosno da je izgubila status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa joj ni po tom osnovu ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tužbu valjalo odbiti, jer apelanticini navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje predmetne pravne stvari. Još je navedeno da se osporeno i prvostepeno rješenje zasnivaju na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa je, shodno odredbi člana 36. st. 1. i 2. ZUS-a, odlučeno kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica suštinski ukazuje na to da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, prije svega, ZOSO-a i Zakona o prestanku primjene, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U apelaciji se navodi da je apelanticin bivši suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je brak pravosnažno razveden u januaru 1991. godine, ali je nesporno i da je apelantica u vanparničnom postupku, koji je pravosnažno okončan 2002. godine, određena za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, tako da je apelantica do tog momenta mogla crpiti sva prava koja je imao njen bivši suprug. Irelevantna je za predmetnu pravnu stvar činjenica da je apelanticin suprug ostao u aktivnoj vojnoj službi u vojsci izvan BiH, te činjenica da je apelanticin bivši suprug, bez ičijeg znanja i odobrenja, vršio prijavu i odjavu članova svog domaćinstva. Ukazuje se da su redovni sudovi rješavali predmetnu pravnu stvar na temelju jednolinijskog tumačenja, u smislu samo jednog zakonskog okvira i osnova, izostavljajući sve važeće međunarodne dokumente na polju zaštite apelanticinih fundamentalnih prava.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naglasio da u cijelosti ostaje pri stavu iznesenom u osporenoj presudi kojom je odbijena apelanticina tužba zbog razloga datih u obrazloženju presude. Istaknuto je da osporenom presudom nisu prekršeni materijalni propisi, prije svega, relevantne odredbe ZOSO-a i Zakona o prestanku primjene, kao što nisu prekršena apelanticina prava koja su osigurana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja se u apelaciji pozvala.
17. Ministarstvo stambenih poslova u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istaklo je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za povrat predmetnog stana u posjed, niti se predmetni stan mogao smatrati apelanticinim „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Uprava za stambena pitanja je navela da je osporeno rješenje doneseno prema stanju spisa i u skladu sa Zakonom, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijenja se i glasi:
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
21. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 111/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 001405 08 U od 22. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Prije svega, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru koga je apelantica tražila povrat predmetnog stana u posjed iz čega proizlazi da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava predmetne odluke kojima je odbijen njen zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, ukazujući da su osporene odluke donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
31. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju raspravljalo o apelanticinom zahtjevu za povrat u posjed tzv. vojnog stana iz kojeg se apelantica iselila u septembru 1990. godine, koji je apelanticin bivši suprug, kao nosilac stanarskog prava, otkupio nakon razvoda braka. Ustavni sud zapaža i da se tokom postupka raspravljalo isključivo o apelanticinom zahtjevu, budući da je apelanticin bivši suprug, koji je, također, podnio zahtjev za povrat stana, tokom postupka izjavom odustao od zahtjeva.
U vezi sa pitanjem da li apelantici pripada pravo na povrat predmetnog stana, shodno Zakonu o prestanku primjene i ZOSO-a, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud u ponovnom postupku, na temelju provedenih dokaza, utvrdili da apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, odnosno člana 6. stav 2. ZOSO-a, te da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim „domom“, što je bio jedan od razloga da se apelanticin zahtjev odbije. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud na temelju provedenih dokaza nesporno utvrdili da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu ugovora o korištenju od 20. juna 1988. godine bio apelanticin bivši suprug, da je bračna zajednica između apelantice i njenog bivšeg supruga trajno prekinuta u septembru 1990. godine, kada je apelantica napustila predmetni stan, nastanivši se na području općine Pale, što je utvrđeno na temelju podataka o popisu stanovništva iz 1991. godine, kao i to da je brak između apelantice i njenog bivšeg supruga pravosnažno razveden 29. januara 1991. godine. Sve navedeno je organe uprave i Kantonalni sud uputilo na zaključak da predmetni stan 30. aprila 1991. godine nije bio apelanticin „dom“ i da, stoga, apelantici, kao bivšoj supruzi nositelja stanarskog prava, ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. Imajući u vidu činjenicu da je apelantica predmetni stan napustila dobrovoljno prije 30. aprila 1991. godine, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u predmetu broj AP 645/04 da se relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene ne primjenjuju na osobe koje su napustile stanove u okolnostima u kakvim je tužena u konkretnom slučaju napustila predmetni stan (dobrovoljno kretanje stanovništva), nego da se Zakon primjenjuje na osobe koje su, zbog ratnih okolnosti, bile dovedene u položaj izbjeglice ili raseljene osobe (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 41/06, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti na konkretan slučaj imajući u vidu da je apelantica predmetni stan napustila dobrovoljno, prije ratnih dešavanja, te da stoga ne ispunjava uvjete propisane odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da iz tog dijela obrazloženja organa uprave i Kantonalnog suda ne proizlazi proizvoljnost, odnosno da dato obrazloženje prati relevantni zakonski okvir koji regulira ovo pitanje.
34. U vezi sa apelanticinim prigovorom da redovni sudovi nisu ocijenili Rješenje Općinskog suda II broj RS-127/02 od 28. novembra 2002. godine, kojim je apelantica u vanparničnom postupka određena za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom odlučenja imali u vidu citirano rješenje, ali ga u okolnostima konkretnog slučaja nisu smatrali relevantnim. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno rješenje u okolnostima konkretnog slučaja i jasnog zakonskog okvira koji onemogućava povrat stana osobama koje su napustile stan prije ratnih zbivanja i nevezano za njih, pri čemu napuštanje stana, dakle, nije bilo motivirano ratom, nije moglo dovesti do drugačijeg odlučenja (o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke).
35. Imajući u vidu sve navedeno, data obrazloženja u kontekstu apelanticinog prigovora o kršenju prava na pravično suđenje, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene ZOSO-a i Zakona o prestanku primjene, te činjenicu da je zahtjev usmjeren na povrat predmetnog stana u okolnostima koje apelantici onemogućavaju povrat predmetnog stana u posjed, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentima činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama, i pored nepreciznosti u jednom dijelu obrazloženja, u konačnici nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
37. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
38. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
39. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 279-C, str. 56, stav 31).
40. Apelantica smatra da je odbijanjem njenog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora, kao prvo, utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li pobijane presude predstavljaju „miješanje“ u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
42. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim „domom“, jer je apelantica predmetni stan napustila zbog razvoda braka, i to prije izbijanja ratnih sukoba, zatim, da 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu, da je apelantica nakon napuštanja predmetnog stana prijavila prebivalište na području općine Pale, gdje se nastanila. Prema ocjeni Ustavnog suda, upravo činjenica da je apelantica, napuštajući bračnu zajednicu i predmetni stan u septembru 1990. godine, prijavila novo prebivalište na drugoj adresi dovoljno jasno ukazuje da je predmetni stan u tom trenutku prestao biti apelanticin „dom“ u smislu suštinskog značenja člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. U vezi sa apelanticinom tvrdnjom da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode ničim nije obrazložila, niti iz osporenih odluka proizlazi bilo šta što bi uputilo na kršenje navedenih prava. Ustavni sud, također, podsjeća da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja navedenih prava. Ustavni sud smatra da apelantica, u suštini, kršenje navedenih prava dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke raspravljajući o pitanju kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje prava na nediskriminaciju, koje nije ničim obrazloženo, u vezi sa pravom na imovinu u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi u okolnostima konkretnog slučaja ukazivalo na proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, a tiču se činjeničnog utvrđenja, te primjene materijalnog prava u situaciji kada je odbijen apelanticin zahtjev za povrat u stan koji relevantnog datuma nije bio njen dom, jer ga je napustila ranije nevezano za ratni sukob.
46. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada okolnosti konkretnog slučaja i dokazi koji su provedeni tokom postupka upućuju na zaključak da predmetni stan ne predstavlja apelanticin „dom“ u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije.
47. Također, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica paušalno pozivanje na kršenje navedenih prava, zapravo, dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud ispitao u okviru prava na pravično suđenje ne nalazeći proizvoljnost u tim segmentima.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić