Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3397/12 (Z. J.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Povrat stana
- Proporcionalnost
- Stanovi JNA
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3397/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3397/12, rješavajući apelaciju Zorana Jeremića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Jeremića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da Zoranu Jeremiću, u slučaju da se ispune uslovi, osigura prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Jeremić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rume, Republika Srbija, podnio je 22. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 000345 11 Uvp od 24. maja 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000345 08 U od 21. oktobra 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, zakonskog zastupnika tužitelja Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužitelj), Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline iz Bihaća (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te Službe za imovinskopravne poslove i geodetske poslove iz Bihaća (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, zakonski zastupnik tužitelja, Ministarstvo i Služba su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. novembra 2014. godine do 27. januara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 27. novembra 1998. godine podnio zahtjev Službi za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Bihaću, u ul. Gajevo šetalište broj 2/I (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Postupajući u ponovnom postupku Služba je donijela Rješenje broj 04-23-5238/04 od 19. septembra 2007. godine, kojim je u tač. od 1 do 6, između ostalog, utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na tom stanu, zatim da mu se taj stan vraća u posjed, te je naloženo privremenom korisniku da stan napusti u roku od 90 dana od dana prijema rješenja (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja). Služba je u postupku odlučivala i o apelantovom neriješenom zahtjevu podnesenom Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljena lica, a u ponovnom postupku je trebalo utvrditi da li apelant ispunjava kumulativne uslove iz člana 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakona o prestanku primjene).
7. Na temelju provedenih dokaza Služba je, između ostalog, utvrdila da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, da je nosilac stanarskog prava na tom stanu od 1987. godine (vidljivo iz Ugovora o korištenju Komande garnizona), da je apelant od 15. maja 1992. godine do penzionisanja (1. april 2001. godine) bio zaposlen u vojnoj službi u VU Dedinje Beograd – Radna jedinica Sremska Mitrovica, da mu je u aprilu 2001. godine utvrđeno pravo na starosnu penziju, da apelant nema zahtjev za zakup stana na teritoriji R Srbije, niti mu je iz Vojnog stambenog fonda dodijeljen hotelski smještaj, službeni stan ili stan u zakup, ili krediti (vidljivo iz potvrde Ministarstva odbrane R Srbije od 15. avgusta 2007. godine), te da je apelantu na temelju rješenja Opštine Ruma i ugovora od 29. maja 1995. godine dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje radi izgradnje porodično-stambene zgrade na području opštine Ruma.
8. Služba je, uvažavajući upute Kantonalnog suda i Ministarstva, prilikom odlučenja vodila računa o tome da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz odredaba člana 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, koje je citirala. Služba je, uzevši u obzir citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanju, zaključila da se apelant „ima smatrati izbjeglicom jer je poslije 14.12.1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u Oružanim snagama van teritorije [BiH] i nije stekao stanarsko pravo van teritorije [BiH]“. Prilikom odlučenja Služba se pozvala na odredu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa je shodno svemu navedenom odlučila kao u dispozitivu rješenja.
9. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika predmetnog stana Ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-875-UP-2/07 od 18. februara 2008. godine žalbu odbilo i prvostepeno rješenje u cijelosti potvrdilo, prihvativši u cijelosti kao pravilan stav Službe.
10. Odlučujući o tužbi tužitelja podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva preciziranog u prethodnoj tački ove odluke Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 000345 08 U od 21. oktobra 2009. godine tužbu usvojio, osporeno rješenje Ministarstva poništio i upravnu stvar riješio tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev. Nakon što je ispitao osporeno rješenje, u smislu člana 33. u vezi s članom 34. Zakona o upravnim sporovima FBiH (u daljnjem tekstu: ZUS), Kantonalni sud je došao do zaključka da je tužba osnovana. Kantonalni sud je prilikom ispitivanja osporenog rješenja utvrdio da su nižestepeni organi uprave pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, ali da su pogrešno primijenili odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene na štetu tužitelja. U tom pravcu je Kantonalni sud pojasnio da Ministarstvo prilikom odlučenja nije cijenilo okolnost da je apelant i 14. decembar 1995. godine ostao u vojnoj službi u drugoj državi, gdje je penzionisan 1. aprila 2001. godine, što je nesporno proizašlo iz provedenih dokaza na što je tužitelj tokom postupka ukazivao. Kantonalni sud je pojasnio da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1995. godine ostao u vojnoj službi u oružanim snagama R Srbije, sve do sticanja penzije i 1. aprila 2001. godine, što je vidljivo iz obrazloženja rješenja kojim je apelantu utvrđeno pravo na sticanje prva na starosnu penziju zbog ispunjavanja uslova iz člana 147. stav 1. Zakona o vojsci Jugoslavije.
11. Dalje je Kantonalni sud pojasnio da je, u međuvremenu, došlo do izmjene i dopune Zakona o prestanku primjene („Službene novine FBiH“ broj 29/03) kojom je došlo do izmjene člana 3a. navedenog zakona, u smislu da se izbjeglicom ne smatra nosilac stanarskog prava koji je nakon 19. aprila 1992. godine ostao u vojnoj službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovora tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Kantonalni sud je istakao da nižestepeni organi uprave nisu uzeli u obzir ove zakonske izmjene, a trebali su. U tom pravcu je Kantonalni sud naglasio da, kada se izmijenjene citirane odredbe Zakona o prestanku primjenu dovedu u kontekst s utvrđenim činjeničnim stanjem, proizlazi da apelant nema status izbjeglice, pa samim tim ni pravo na povrat predmetnog stana. U vezi s tim Kantonalni sud je još naglasio da je apelant u periodu od 15. maja 1992. godine (i na dan 14. decembra 1995. godine), pa do penzionisanja 1. aprila 2001. godine, ostao u vojnoj službi izvan teritorije BiH, pa se stoga apelant ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene, te samim tim nema pravo ni na povrat predmetnog stana u posjed, što ukazuje da u konkretnom slučaju nije ni došlo do kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije.
12. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 000345 11 Uvp od 24. maja 2012. godine zahtjev odbio. Vrhovni sud je nakon ispitivanja osporene presude zaključio da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari, zbog čega je zahtjev neosnovan. Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da je nadležni organ ili sud dužan da prilikom rješavanja konkretne stvari primjenjuje zakonsku odredbu koja važi u vrijeme donošenja akta, pri čemu se Vrhovni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine u kojoj je zaključeno da su citirane odredbe Zakona o prestanku primjene, u skladu s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 46. stav 1. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U navodima apelacije se ističe da redovni sudovi nisu cijenili okolnost da je apelant porodičan čovjek, da je oženjen i da ima dvoje djece, te da je, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), njegova supruga zapravo sunosilac stanarskog prava na tom stanu, pa su sudovi svojim odlukama postupili protivno pravima njegove supruge oduzimajući joj stečeno pravo na stanu. Navedeno je da redovni sudovi nisu dali razloge zbog čega su apelantov zahtjev za povrat smatrali zahtjevom za povrat stanarskog prava, a ne zahtjevom za povrat imovine, budući da je apelant taj stan otkupio, a za to posjeduje uplatnicu i potvrdu od 12. februara 1992. godine, ali ne posjeduje kupoprodajni ugovor jer ga nije ni zaključio.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u ovoj pravnoj stvari ne postoji kršenje apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.
15. Kantonalni sud je istakao da i dalje ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana, tim prije što je apelantov zahtjev za preispitivanje osporene odluke odbijen kao neosnovan.
16. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da ostaje kod navoda datih u rješenju od 18. februara 2008. godine.
17. Služba je u iscrpnom odgovoru sve apelantove navode ocijenila kao neosnovane predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije. Naglasila da je apelant podnio zahtjev za povrat stanarskog prava, što je na usmenoj raspravi potvrdio i apelantov punomoćnik. Služba je u prilogu odgovora dostavila relevantnu dokumentaciju.
18. Tužitelj je putem zakonskog zastupnika u iscrpnom odgovoru potkrijepljenim materijalnim dokazima ukazao da su apelantovi navodi neosnovani. Istaknuto je da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana budući da je zasnovao dom u R Srbiji, jer iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelantu ustupljeno gradsko građevinsko zemljište u svrhu izgradnje stambenog objekta. Isto tako je naglašeno da, shodno aktu Ministarstva odbrane Republike Srpske od aprila 2001. godine, na području Bihaća nije bilo otkupa stanova prije izbijanja ratnih sukoba, pa se u tom dijelu apelacija čini potpuno neosnovanom. Zatim se tužitelj u odgovoru osvrnuo i na odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene koja je bila predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom u Odluci broj U 83/03 u kojoj je utvrđeno da je citirana odredba u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Budući da apelant nema status izbjeglice jer se nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 1995. godine sve do penzionisanja (april 2001. godine) nalazio u oružanim snagama izvan teritorije BiH, nema ni pravo na povrat predmetnog stana u posjed, kako su to pravilno utvrdili redovni sudovi, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH “ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:
Član 3. st 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:
„Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.“
21. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39. stav 1.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 000345 11 Uvp od 24. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
29. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije, u suštini, odnose na osporavanje presuda redovnih sudova kojima je apelantu, kao nosiocu stanarskog prava na temelju ugovora o korištenju stana, uskraćeno pravo na povrat u posjed tzv. „vojnog“ stana.
30. Prije svega, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je taj stan otkupio, za što posjeduje uplatnice i potvrdu, Ustavni sud zapaža da apelant, kako sam tvrdi, ne posjeduje pravno valjan kupoprodajni ugovor o otkupu tog stana, te da je zahtjev za povrat stana naslovio kao „zahtjev za povrat stanarskog prava“ što je na usmenoj raspravi održanoj 31. jula 2007. godine potvrdio punomoćnik apelanta, pa su ga organi uprave i redovni sudovi tako i tretirali. Shodno navedenom, čini se da se taj zahtjev, u nedostatku relevantnih dokaza, u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o prodaji, mogao razmatrati samo kao zahtjev za povrat stanarskog prava, kako ga je uostalom apelant i naslovio i po kojem je postupano u predmetnom postupku.
Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, razmatrao apelacije koje su pokretale slično činjenično i pravno pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojima je odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed tzv. „vojnih“ stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je apelantove navode o povredi ustavnog prava iz citiranog predmeta doveo u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci je između ostalog ukazano da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76). Isto tako je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), zatim da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom, u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), potom da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da niti organi uprave, niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).
31. Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci (Mago i dr. protiv BiH) Evropski sud istakao (tačka 59): “Nakon 1992. godine više nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji (vidi član 30(1). Zakona o stanovanju iz 1992). Nakon toga, aktivni i umirovljeni pripadnici oružanih snaga i aktivni i umirovljeni uposlenici Ministarstva odbrane su imali umjesto toga pravo na ekvivalentan zakup neograničenog trajanja na vojne stanove ili, u slučaju nedostatka odgovarajućih stanova, na hipotekarne kredite koje je sufinansirala država, pod uslovom da ni oni sami ili njihovi bračni drugovi, odnosno djeca, ne posjeduju stanarsko ili ekvivalentno pravo na stan u bilo kojoj od bivših republika SFRJ (Pravilnici o vojnim stanovima iz 1994, 1995, 2002. i 2005. Pravilnici o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994. i 2010). Zbog toga su se oni koji su koristili vojne stanove u Bosni i Hercegovini prije rata, po pravilu, morali odreći svog prava na te stanove da bi se kvalifikovali za vojni stan ili kredit u Srbiji, odnosno Crnoj Gori (vidi članove 6-7 i 87 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1994; članove 7-8 i 74 Pravilnika o stambenim potrebama korisnika vojnih penzija iz 1994; i članove 6-7 i 85 Pravilnika o vojnim stanovima iz 1995). Takođe, (tačka 60) navedeno je: “Član 39(2) Zakona o stanovanju iz 1992. omogućava nositelju prava zakupa neograničenog trajanja da kupi taj stan pod istim uslovima kao nositelj stanarskog prava koja su njima dodijeljena prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno u Crnoj Gori “ kao i “da bi se kvalifikovali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu“.
32. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, odnosno da se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te da ova apelacija pokreće identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u citiranoj Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci Ustavni sud, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu, jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno da razmatra navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma apelanata.
33. Dovodeći navedene stavove iz citirane odluke u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant na tom stanu bio nosilac stanarskog prava, da je uslijed ratnih okolnosti stan napustio, te je takođe nesporno utvrđeno da je apelant sve do penzionisanja (1. april 2001. godine) ostao u vojnoj službi izvan teritorije BiH, te da stoga nema status izbjeglice, u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud takođe zapaža da je Služba tokom postupka na temelju provedenih dokaza (potvrde Ministarstva odbrane R Srbije od 15. avgusta 2007. godine) utvrdila da apelant na području R Srbije, gdje trenutno živi, nema zahtjev za dodjelu stana u zakup, niti kredit, niti je apelantu iz Vojnog stambenog fonda dodijeljen hotelski smještaj, službeni stan, ili stan u zakup, ali je isto tako utvrđeno da je apelantu u svrhu izgradnje stambenog objekta dodijeljeno na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište (iz raspoloživih dokaza nije vidljivo pod kojim uslovima i kako). Upravo posljednje je za tužitelja bio razlog da u odgovoru na apelaciju navede da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana.
34. Ustavni sud podsjeća da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može provesti postupak utvrđivanja svih relevantnih činjenica u vezi sa sticanjem novog stanarskog prava ili prava koje odgovora tom pravu ili sl., niti raspolaže s relevantnim dokazima u vezi s tim, pa je upravo iz tog razloga odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH koja će, na temelju relevantnih dokaza, nesporno utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u R Srbiji koji su sufinasirali vojni organi vlasti, u kojem slučaju ne bi bilo kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju u smislu relevantnih stavova iz odluke Mago i drugi, (tač. 104 i 105). Nakon toga će, zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja, Vlada FBiH utvrditi da li apelant ima ili nema pravo da mu se osiguraju prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
35. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u prethodnim tačkama ove odluke povodom razmatranja navoda o kršenju apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno da dodatno razmatra i navode o povredi prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, odnosno člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, propustivši da nesporno utvrde da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit (sufinansiran od vojnih organa vlasti) radi otkupa stana u R Srbiji, a time i okolnost da li su ispunjeni uslovi za kompenzaciju apelantovog stanarskog prava, na apelanta stavili neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić