Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1023/12 (A. M. i R. M.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1023/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1023/12, rješavajući apelaciju Anđelka Merčepa i Radislavke Merčep, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Merčepa i Radislavke Merčep podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anđelko Merčep i Radislavka Merčep (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja podnijeli su 15. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine.
2. Apelanti su podneskom od 13. marta 2013. godine zatražili donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1023/12 od 10. aprila 2013. godine, kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 19. januara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. januara 2015. godine.
6. Na zahtjev sudije Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je, na osnovu člana 90 stav (1) tačka
c) Pravila Ustavnog suda, donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07 000 123 od 21. aprila 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljke Dragice Ivanković (u daljnjem tekstu: tužiteljka) kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na stanu u Trebinju bliže opisanom u izreci presude, da se poništi kao nezakonita Odluka „Željeznica Republike Srpske“ AD Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) broj 704/89 od 15. marta 1989. godine o dodjeli predmetnog stana na korišćenje apelantu Anđelku Merčepu, da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog kao prodavca i apelanata kao kupaca, te da se obavežu apelanti da predmetni stan predaju tužiteljki u posjed, slobodan od lica i stvari. Istom presudom tužiteljka je obavezana da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.114,77 KM.
9. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09- 000 242 od 14. aprila 2010. godine tužiteljkina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, a žalba apelanata, u dijelu odluke o troškovima, uvažena je i prvostepena presuda Osnovnog suda u tom dijelu preinačena je tako da je apelantima na ime troškova postupka dosuđen iznos od 5.814,00 KM umjesto iznosa od 2.114,77 KM.
10. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizilazi da je u toku postupka bilo nesporno da je u predmetnom stanu prije tužiteljke stanovao komandir milicije Jovo Milaković, koji je u navedeni stan uselio na osnovu ugovora o zamjeni stanova (svoj stan u Mostaru na kom je davalac stana na korišćenje bilo Ministarstvo unutrašnjih poslova zamijenio je za sporni stan na kom je davalac stana na korišćenje prvotuženi). Nakon što je Jovi Milakoviću dodijeljen veći stan, predmetni stan je Odlukom Sekretarijata za unutrašnje poslove u Trebinju broj 01-029-256/86 od 17. septembra 1986. godine dodijeljen na korišćenje Anđelku Ivankoviću, tužiteljkinom bratu, koji je zaključio ugovor o korišćenju stana 13. januara 1987. godine. Tužiteljka je zajedno sa svojim bratom uselila u predmetni stan i do smrti brata koristila ga kao član njegovog porodičnog domaćinstva, a nakon njegove smrti (27. januara 1998. godine) nastavila ga koristiti po osnovu ugovora zaključenog sa nadležnim organom za stambene poslove od 18. marta 1998. godine. U postupku je dalje utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda broj P-233/02 od 13. novembra 2003. godine poništen ugovor o korišćenju stana od 18. marta 1998. godine koji je tužiteljka zaključila sa Zajednicom stanovanja Trebinje za korišćenje predmetnog stana, te da je tom presudom tužiteljki naloženo da predmetni stan preda u posjed prvotuženom. Navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-43/04 od 19. oktobra 2004. godine, ali su Presudom Vrhovnog suda broj Rev-480/04 od 6. novembra 2006. godine obje nižestepene presude preinačene u dijelu kojim je traženo da se tužiteljka iseli iz spornog stana, te je zahtjev prvotuženog (koji je u tom postupku imao svojstvo tužioca) u tom dijelu odbijen, uz obrazloženje da je tužiteljka dugogodišnjim bespravnim korišćenjem predmetnog stana stekla pravo da ga nastavi dalje nesmetano koristiti. Takođe je nesporno utvrđeno da je tužiteljka deložirana iz predmetnog stana u toku 2005. godine, upravo na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda, kojom je naloženo iseljenje, a koja je kasnije preinačena odlukom Vrhovnog suda. U postupku je dalje utvrđeno da je prvotužena davno prije, Odlukom broj 704/89 od 15. marta 1989. godine, predmetni stan dodijelila na korišćenje apelantu Anđelku Merčepu, ali to rješenje nije tada realizovano, apelant Anđelko Merčep nije tada uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o njegovom korišćenju. Kada je tužiteljka deložirana iz predmetnog stana prvotuženi je apelanta uveo u posjed i on je zajedno s apelantkinjom Radislavkom Merčep kasnije otkupio predmetni stan i dao ga na korišćenje svom sinu, umješaču u sporu.
11. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni i Okružni sud su zaključili da je pravo apelanta Anđelka Merčepa da koristi predmetni stan prema pravilu prvi u vremenu jači u pravu, a slijedom toga i apelantkinje Radislavke Merčep kao bračnog supružnika, jače od tužiteljkinog prava. Naime, rješenje kojim je apelantu Anđelku Merčepu predmetni stan dodijeljen na korišćenje (i koji ima snagu akta iz člana 11 stav 2 Zakona o stambenim odnosima) doneseno je još 15. marta 1989. godine, te budući da je tužiteljka izgubila posjed na predmetnom stanu, ne može deklaratornom tužbom utvrđivati pravo ili pravni odnos kada je to pravo izgubljeno, već samo onaj koji postoji između tužioca i tuženog.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine tužiteljkina revizija je djelimično usvojena, obje nižestepene presude su preinačene tako da se utvrđuje da je tužiteljka stekla stanarsko pravo na stanu bliže opisanom u izreci presude, prvotuženi je obavezan da sa tužiteljkom zaključi ugovor o zakupu tog stana, te je utvrđen ništavnim Ugovor broj 3/06 o otkupu stana, zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog kao prodavca te apelanata kao kupaca, i obavezani su apelanti da predmetni stan u roku od 30 dana predaju tužiteljki u posjed, slobodan od lica i stvari.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužiteljka sa svojim bratom uselila u predmetni stan 1987. godine (prije nego je prvotuženi taj stan dodijelio na korišćenje apelantu Anđelku Merčepu), te da za to useljenje tužiteljkin brat, a ni tužiteljka kao član njegovog porodičnog domaćinstva nisu imali akt davaoca stana na korišćenje (davalac je bio prvotuženi), pa tada, s obzirom na sadržinu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu. Naime, lice koje se uselilo u stan na osnovu pravnog akta za koji je utvrđeno da je nevaljan (kao u slučaju tužiteljke i njenog brata koji za useljenje u sporni stan nisu imali akt prvotuženog kao davaoca stana na korišćenje) dužno je na zahtjev davaoca stana iseliti bez ikakvog prethodnog obezbjeđenja drugih stambenih prostorija, čak i onda kada mu se nezakonito useljenje ne može pripisati u krivicu. Vrhovni sud je naveo da se postupak za iseljenje nezakonito useljenog lica može pokrenuti kod nadležnog upravnog organa (član 30 st. 1 i 2 ZSO-a) ako od dana useljenja pa do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, te da protekom tog objektivnog, zakonom utvrđenog roka, taj postupak ne može pokretati niti voditi stambeni organ. Protekom tog roka omogućeno je davaocu stana na korišćenje (član 30 stav 7 ZSO-a) da u daljnjem roku od pet godina u nadležnom sudu zahtijeva ispražnjenje stana, a protekom roka od osam godina gubi se pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje lica koje je nezakonito (bespravno) uselilo. Protekom rokova iz člana 30 st. 2 i 7 ZSO-a pravo bespravnog korisnika je identično sadržini stanarskog prava iz člana 2 stav 1 istog zakona. Dakle, pod tim okolnostima bespravni korisnik ima pravo da stan u koji je nezakonito uselio trajno i nesmetano koristi.
14. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužiteljkin brat u predmetnom stanu stanovao sve do svoje smrti 1998. godine, a tužiteljka do 2005. godine, te da je prvotuženi tek tužbom podnesenom 24. aprila 1998. godine zatražio od tužiteljke predaju u posjed predmetnog stana. Prema tome, useljenjem u predmetni stan 1987. godine i dugogodišnjim stanovanjem tužiteljka je na njemu stekla stanarsko pravo već 1995. godine, protekom navedenih rokova. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da činjenica da je tužiteljka deložirana iz stana 2005. godine na osnovu pravosnažene presude (P-233/02 od 13. novembra 2003. godine) ne mijenja njen pravni, nego samo faktički status u odnosu na sporni stan. Ona je tada ostala bez faktičkog posjeda stana, ali nije izgubila prava na tom stanu, koja su joj i priznata kasnijom presudom Vrhovnog suda (Rev-480/04 od 6. novembra 2006. godine) kojom je preinačena presuda na osnovu koje je ta deložacija izvršena.
15. Vrhovni sud je istakao da stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS) 28. jula 2001. godine na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo (član 74 stav 1), pa apelanti stoga useljenjem u sporni stan 2005. godine na njemu nisu stekli stanarsko pravo, jer uslovi za sticanje tog prava nisu bili ostvareni do stupanja na snagu navedenog zakona. Naime, do tada je apelant Anđelko Merčep imao samo odluku kojom mu se predmetni stan dodjeljuje na korišćenje, koja nije realizovana i na osnovu koje on nije uselio u predmetni stan i zaključio ugovor o njegovom korišćenju. S obzirom na to da ZPDS propisuje da neotkupljene stanove daje u zakup pravno lice iz člana 13 stav 1 tog zakona koji je kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo stan, slijedom čega je prvotuženi obavezan da sa tužiteljkom, kojoj je ovom presudom priznato svojstvo nosioca stanarskog prava, zaključi ugovor o zakupu.
16. Imajući u vidu da apelanti nisu stekli stanarsko pravo na spornom stanu, da je stan bio opterećen tužiteljkinim pravom koje je ona stekla dugogodišnjim bespravnim stanovanjem, te imajući vidu odredbe ZPDS i odredbu člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, slijedi da je ništav Ugovor o otkupu stana broj 3/06 zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog kao vlasnika stana, odnosno prodavca, te apelanata kao kupaca.
17. Saglasno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je valjalo udovoljiti tužiteljkinom zahtjevu da se apelanti obavežu, uz čiju saglasnost sporni stan koristi umješač (koji nema nikakvo samostalno pravo na predmetnom stanu, nego ga crpi iz prava svojih roditelja, apelanata), da joj ga predaju u posjed slobodan od lica i stvari.
18. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je djelimično usvojio tužiteljkinu reviziju i obje nižestepene presude preinačio kao u izreci, a odbio je tužiteljkin zahtjev za poništenje Odluke prvotuženog broj 704/89 od 15. marta 1989. godine kao neosnovan. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da su sudovi prilikom donošenja osporene presude pogrešno primijenili materijalno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZSO-a i ZOO-a. Apelanti ukazuju na to da je tužiteljka u toku 2005. godine u postupku sudskog izvršenja prinudno iseljena iz predmetnog stana, dakle prije nego što je Presudom Vrhovnog suda broj Rev. 480/04 od 6. novembra 2006. godine došlo do preinačenja nižestepenih presuda tako što je sadašnjem prvotuženom, tada tužiocu JODP „Željeznice Srpske“, odbijen tužbeni zahtjev da mu sadašnja tužiteljka preda u posjed predmetni stan. Prema mišljenju apelanata, tužiteljka je traženje utvrđenja da je stekla trajno pravo korišćenja stana odnosno stanarskog prava neprekidnim korišćenjem u periodu dužem od osam godina mogla isticati samo u situaciji da je u momentu isticanja zahtjeva i dalje bila u posjedu stana, a nije. Stoga se takvo traženje utvrđenja nije ni moglo postaviti u formi deklaratorne tužbe, kako je, prema mišljenju apelanata, pravilno utvrdio drugostepeni sud u svojoj presudi. U tom smislu, apelanti problematizuju stav Vrhovnog suda izražen u osporenoj presudi da okolnost da je tužiteljka deložirana iz stana 2005. godine na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-233/02 od 13. januara 2003. godine ne mijenja pravni, nego samo faktički status u odnosu na sporni stan, s obzirom na to da, iako je ostala bez posjeda stana, nije izgubila trajno pravo korišćenja stana i stanarsko pravo, a ta prava su joj kasnije i priznata presudom Vrhovnog suda od 6. novembra 2006. godine. Apelanti smatraju da Vrhovni sud pogrešno zaključuje da tužiteljka nije izgubila trajno pravo korišćenja stana time što ju je deložirao redovni sud u redovnom izvršnom postupku, pogotovo što je apelant Anđelko Merčep nakon tužiteljkinog prinudnog iseljenja uselio u predmetni stan na osnovu rješenja prvotuženog od 15. marta 1989. godine o dodjeli stana na korišćenje, te ga otkupio zajedno sa apelantkinjom Radislavkom Merčep. Stoga smatraju da je u svakom slučaju njihovo pravo jače od tužiteljkinog prava, čak i da se uzme u obzir da je do momenta deložacije stekla izvjesna prava na predmetnom stanu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene presude.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103. stav 1.
Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02) relevantne odredbe glase:
Član 13. stav 1.
Otkup stana u državnoj svojini daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).
Član 74. stav 1.
Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.
23. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
[...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000591 10 Rev od 7. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su im tom presudom prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji je vođen povodom tužiteljkinog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu, da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog kao prodavca i apelanata kao kupaca, te da se obavežu apelanti da predmetni stan predaju tužiteljki u posjed, pa je stoga član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv na taj postupak.
32. Ustavni sud zapaža da apelanti ističu proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi s pitanjem da li je Vrhovni sud imao osnov da donese osporenu presudu kojom je utvrdio da je tužiteljka stekla stanarsko pravo na spornom stanu, obavezao prvotuženog da sa tužiteljkom zaključi ugovor o zakupu tog stana, te je utvrdio ništavnim ugovor o otkupu stana koji su zaključili prvotuženi kao prodavac i apelanati kao kupci, te obavezao apelante da predmetni stan predaju tužiteljki u posjed.
33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva sporna pitanja u predmetu i da je uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da je tužiteljka dokazala da je osnovan njen tužbeni zahtjev, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 103 ZOO-a i člana 30 st. 2 i 7 ZSO-a, kao i odredbe ZPDS. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke ukazao na to da je useljenjem u predmetni stan 1987. godine i dugogodišnjim stanovanjem tužiteljka na njemu stekla stanarsko pravo već 1995. godine, protekom rokova propisanih odredbama člana 30 ZSO-a, te je istakao da činjenica da je tužiteljka deložirana iz stana 2005. godine na osnovu pravosnažne presude (P-233/02 od 13. novembra 2003. godine) ne mijenja njen pravni, nego samo faktički status u odnosu na sporni stan, s obzirom na to da nije izgubila prava na tom stanu, jer su joj priznata kasnijom Presudom Vrhovnog suda (Rev-480/04 od 6. novembra 2006. godine) kojom je preinačena presuda na osnovu koje je ta deložacija izvršena. Vrhovni sud je, s druge strane, ukazao na to da apelanti nisu stekli stanarsko pravo na spornom stanu jer se stupanjem na snagu ZPDS (28. jula 2001. godine) na stanovima u državnoj svojini više nije moglo steći stanarsko pravo (član 74 stav 1), pa apelanti stoga useljenjem u sporni stan 2005. godine na njemu nisu stekli stanarsko pravo, jer uslovi za sticanje tog prava nisu bili ostvareni do stupanja na snagu navedenog zakona, s obzirom na to da je do tada apelant Anđelko Merčep imao samo odluku kojom mu se predmetni stan dodjeljuje na korišćenje, koja nije realizovana i na osnovu koje on nije uselio u predmetni stan i zaključio ugovor o njegovom korišćenju. Stoga je, imajući u vidu da apelanti nisu stekli stanarsko pravo na spornom stanu, te da je stan bio opterećen tužiteljkinim pravom koje je ona stekla dugogodišnjim bespravnim stanovanjem, Vrhovni sud zaključio da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen 16. februara 2007. godine između prvotuženog kao vlasnika stana, odnosno prodavca, te apelanata kao kupaca. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
36. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo usvojiti tužiteljkin tužbeni zahtjev i omogućiti joj prava koja je stekla prema odredbi člana 30 Zakona o stambenim odnosima, te kada je utvrdio da je ništav ugovor o otkupu stana, budući da apelanti nisu u zakonskom roku stekli stanarsko pravo da bi mogli otkupiti predmetni stan i za takvu svoju odluku dao jasne i precizne razloge pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić