Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1545/12 (A. K.)
Odluka donesena 14. 05. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Povrat stana
- Propisano zakonom
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Upravni postupak
- Aktivna legitimacija
- Stanarsko pravo
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1545/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1545/12, rješavajući apelaciju Aleksandra Kuliera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. maja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Kuliera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029832 11 Rev od 15. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029832 10 Gž od 20. januara 2011.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029832 03 P od 31. marta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Kulier (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nurnberga, SR Njemačka, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 029832 11 Rev od 15. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029832 10 Gž od 20. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029832 03 P od 31. marta 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te učesnika u postupku Vladimira Joldžića, Grada Banja Luka i Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi, odnosno tuženi), zatraženo je 27. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i drugotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 17. marta 2015. godine. Prvotuženi i trećetuženi nisu dostavili odgovore. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029832 03 P od 31. marta 2010. godine donesenom povodom apelantove tužbe protiv tuženih, radi utvrđenja ništavosti, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavim ugovor o zamjeni stanova u ulici Knežopoljska broj 13, preciznije označenom u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i ulici Hasana Brkića broj 22/I u Banjoj Luci, zaključen 13. jula 1993. godine između apelantovog prednika Tomislava Kuliera i prvotuženog (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kao i ugovor o korištenju predmetnog stana od 14. jula 1993. godine koji je zaključen između prvotuženog i SIZ-a stanovanja Banja Luka kao prednika trećetuženog (st. 1. i 2. izreke). Odbijen je kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da apelantu pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana i da zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana radi otkupa, te da se prvotuženi iseli i preda u posjed apelantu predmetni stan (st. 3. i 4. izreke). Apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 KM, dok je odbijen zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog iznosa (st. 5. i 6. izreke).
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je predmetni stan zamijenio za stan u ulici Hasana Brkića broj 22/I u Banjoj Luci na kojem je prvotuženi bio nosilac stanarskog prava. Također je utvrđeno da je zamjena stanova izvršena uz saglasnost Općine Banja Luka kao davaoca stanova na korištenje, te da su ugovarači ušli u posjed zamijenjenih stanova. Dalje, utvrđeno je da je 10. augusta 1998. godine apelantov prednik podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a da je umro 10. novembra 1998. godine. Također je utvrđeno da je 16. novembra 1998. godine punomoćnik apelantovog pravnog prednika Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. O navedenom zahtjevu Komisija je donijela Odluku broj 703- 3001-1/1 od 12. septembra 2000. godine, kojom je potvrđeno da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine i da shodno tome on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu stupiti u posjed stana. Osnovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je zatražio izvršenje navedene odluke Komisije, budući da je apelantov pravni prednik umro prije donošenja te odluke. Utvrđeno je da je Ministarstvo, odlučujući o zahtjevu za povrat predmetnog stana podnesenom 10. augusta 1998. godine, donijelo zaključak od 11. februara 2003. godine, kojim je postupak u ovoj upravnoj stvari obustavljen zato što je apelantov prednik kao podnosilac zahtjeva umro, a tokom postupka nije utvrđeno da ima članova njegovog porodičnog domaćinstva koji bi taj postupak mogli nastaviti u skladu s odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Navedeni zaključak je 19. februara 2003. godine dostavljen punomoćniku apelantovog pravnog prednika, a apelant je 7. aprila 2003. godine protiv navedenog zaključka izjavio žalbu koja je rješenjem Ministarstva od 18. aprila 2003. godine odbačena kao neblagovremena. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je apelant podnošenjem žalbe protiv zaključka od 11. februara 2003. godine faktički učinio prvu procesnu radnju u postupku, a nakon toga je 3. jula 2003. godine podnio tužbu kojom je pokrenuo postupak.
7. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje je nesporno proizašlo iz provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je danom smrti apelantovog pravnog prednika na apelanta kao člana njegovog porodičnog domaćinstva prešlo imovinsko pravo sadržano u stanarskom pravu njegovog oca na spornom stanu, koje je, prema mišljenju suda, apelant morao štititi na način da se prijavio nadležnom Ministarstvu da nakon smrti svoga pravnog prednika preuzima postupak koji je on blagovremeno pokrenuo ili zasebno podnesenim zahtjevom za vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Zakon o prestanku primjene. Budući da tokom postupka nije utvrđeno da je apelant postupio na navedeni način, Osnovni sud je zaključio da je apelant izgubio pravo na povrat predmetnog stana u posjed, odnosno da nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 029832 10 Gž od 20. januara 2011. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Okružni sud je obrazložio da se stanarsko pravo u suštini ne može prometovati niti biti predmet nasljeđivanja, te da se može prenijeti samo na određeni krug lica pod uvjetima propisanim Zakonom o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Budući da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelant nije nastavio započeti postupak povrata stana koji je inicirao njegov otac u nadležnom upravnom organu, već je podnošenjem tužbe 3. jula 2003. godine faktički postavio i zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, Okružni sud je zaključio da je apelant navedenu tužbu podnio protekom roka propisanog odredbom člana 16. stav 1. Zakon o prestanku primjene, te da je izgubio aktivnu legitimaciju i pravni interes za podnošenje zahtjeva istaknutih u tužbi.
9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Okružnog suda od 20. januara 2011. godine, donio Presudu broj 71 0 P 029832 11 Rev od 15. februara 2012. godine, kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi pravilno postupili kada su zbog nedostatka apelantove aktivne legitimacije odbili u cijelosti njegov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 14. Zakon o prestanku primjene, apelantov pravni prednik podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed u zakonom propisanom roku, koji je u smislu navedene zakonske odredbe imao isto pravno djelovanje i u odnosu na apelanta kao člana porodičnog domaćinstva, shodno odredbi člana 6. ZSO-a. Vrhovni sud je također istakao da je u postupku o vraćanju predmetnog stana u posjed 11. februara 2003. godine Ministarstvo donijelo zaključak kojim je obustavljen navedeni postupak zbog smrti apelantovog pravnog prednika kao podnosioca zahtjeva jer nadležni upravni organ, imajući u vidu odredbu člana 42. stav 2. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), nije utvrdio da postoje lica koja se prema članu 6. ZSO-a smatraju članovima porodičnog domaćinstva apelantovog prednika koja su sa njim živjela u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu i u odnosu na koja bi se, zbog prirode upravne stvari koja je predmet postupka, postupak mogao nastaviti. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelantov pravni prednik umro 10. novembra 1998. godine, te da tokom postupka nije utvrđeno da se apelant nakon smrti pravnog prednika prijavio nadležnom Ministarstvu u kojem je pokrenut postupak za povrat u posjed predmetnog stana, iako je imao obavezu da preuzme postupak i da se zainteresira za njegov konačan ishod. Vrhovni sud je također naveo da je apelant tek podnošenjem žalbe protiv zaključka od 11. februara 2003. godine, koja je zaključkom od 18. aprila 2003. godine odbačena kao neblagovremena, faktički prvi put preduzeo bilo kakvu radnju u vezi sa ostvarivanjem svog prava na povrat predmetnog stana, iako ga je napustio još 1992. godine. Dalje je navedeno da je apelant protiv zaključka o odbacivanju njegove žalbe izjavio žalbu koja još nije riješena. S obzirom na to da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, saglasno odredbi člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, istekao 19. aprila 2000. godine, a apelant nije dokazao da je u postupku koji je blagovremeno pokrenuo njegov otac u organu uprave nastavio započeti postupak povrata predmetnog stana, odnosno nije dokazao da je samostalno podnošenjem takvog zahtjeva u smislu odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene ishodio za sebe odluku o vraćanju predmetnog stana u posjed, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su zaključili da apelant nema aktivnu legitimaciju za postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva. Navedeno je da bi se drugačijim tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene otvorila mogućnost da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva, bez vremenskog ograničenja može tražiti povrat stana u posjed, preko tužbe za utvrđenje da je ništav ugovor o zamjeni stanova, što bi bilo suprotno odredbi člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, kao i principu pravne sigurnosti koji uzima u obzir protek vremena kao pravnu činjenicu koja uzrokuje gubitak određenih prava. Osim toga je istaknuto da je postupak povodom zahtjeva apelantovog prednika obustavljen zaključkom od 11. februara 2003. godine upravo zbog toga što je utvrđeno da apelantov pravni prednik nije imao članove porodičnog domaćinstva u odnosu na koje se ovaj postupak mogao nastaviti u smislu člana 42. ZOUP-a. Navedeno je da se postojanje takve odluke ne može zanemariti, te da apelant podnesenom tužbom u parničnom postupku upravo faktički osporava takvu odluku iz upravnog postupka čiju ispravnost i zakonitost je moguće ispitivati samo u tom postupku po pravnim sredstvima propisanim ZOUP-om i eventualno u upravnom sporu. Na kraju je istaknuto da je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka apelantove aktivne legitimacije pa nižestepeni sudovi nisu ni raspravljali o valjanosti ugovora o zamjeni stanova, zbog čega bi apelantovi navodi vezani za dokazivanje da je predmetni ugovor ništav mogli dovesti do drugačije odluke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključke sudova koji su primjenom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene i ZSO-a utvrdili da su njegova prava na predmetnom stanu prestala usljed nepodnošenja zahtjeva za nastavak postupka za povrat u posjed predmetnog stana nakon smrti njegovog pravnog prednika, kao i da on nema aktivnu legitimaciju za postavljanje zahtjeva za utvrđenje da je ništav ugovor o zamjeni stanova koji je njegov prednik zaključio sa prvotuženim. Apelant smatra da je prilikom donošenja osporenih presuda izostala pravilna ocjena provedenih dokaza, ukazujući pri tom na to da nisu pravilno ocijenjeni iskazi svjedoka Smiljane Žunić i Slavice Čulja iz čijih izjava proizlazi da na strani njegovog pravnog prednika nije bilo dobrovoljnosti za zaključenje spornog ugovora o zamjeni stanova. Apelant također smatra da nije morao podnijeti zahtjev za povrat stana jer je takav zahtjev podnio njegov otac, pa podneseni zahtjev prelazi na njega kao nasljednika, kao da ga je i sam podnio.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su naveli da u postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
12. Tuženi je naveo da su osporene presude donesene pravilnom ocjenom dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana prava na čiju povredu ukazuje apelant. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, koji se koristi za konkretan predmet; Ustavni sud napominje da su izmjene i dopune kao i prečišćeni tekst Zakona objavljeni u „Službenom glasniku Republike Srpske“ br. 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 2.
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.
Član 2a.
Odredbe ovog zakona se takođe primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljem tekstu: ZOSO). U slučaju kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 16., nadležni organ rješava o zahtjevu u skladu sa ovim Zakonom. U slučaju kada se stranke izjasne da ostaju pri zamjeni, nadležni organ u svakoj opštini će ugovor o zamjeni smatrati važećim i izvršiće obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 27. stav 1. tačka 4. ovog Zakona. U slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 16., nadležni organ u svakoj opštini će izvršiti obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 27. stav tačka 4. ovog Zakona.
Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog Zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne.
Član 16.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. decembra 1998. godine.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva koji je zajedno sa njim stanova u ekonomskoj zajednici, ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.
VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 029832 11 Rev od 15. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s pitanjem ništavosti ugovora o zamjeni stanova i prava na predaju stana u posjed potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda iz apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, odnosno na navod da sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze, jer nisu poklonili vjeru iskazu svjedoka koji su potvrdili da kod apelantovog pravnog prednika nije bilo dobrovoljnosti za zaključenje spornog ugovora o zamjeni stanova.
23. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
25. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev koji je bio predmet spora u postupku pred redovnim sudovima u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto nije udovoljeno tužbenom zahtjevu, pozivajući se pritom na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i ZSO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer su sudovi zaključili da apelant nema aktivnu legitimaciju za postavljanje zahtjeva za utvrđenje da je ništav ugovor o zamjeni stanova koji je njegov pravni prednik (otac) zaključio s prvotuženim. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na to da su navedeni zaključak zasnovali na utvrđenju da apelant nakon smrti svog pravnog prednika nije podnio zahtjev za nastavak postupka za povrat u posjed predmetnog stana, koji je u zakonom propisanom roku (član 16. Zakona o prestanku primjene) pokrenuo njegov pravni prednik pred upravnim organima, te da s tim u vezi nije u svoju korist dobio ni odluku o vraćanju predmetnog stana u posjed. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi jasno obrazložili da je upravni postupak koji je pokrenut povodom zahtjeva apelantovog prednika za povrat u posjed predmetnog stana obustavljen zaključkom od 11. februara 2003. godine jer je utvrđeno da nakon smrti apelantovog pravnog prednika (koji je umro 10. novembra 1998. godine) ne postoji zahtjev članova porodičnog domaćinstva (član 6. ZSO-a) u odnosu na koje bi se postupak nakon smrti apelantovog prednika mogao nastaviti (član 42. ZOUP-a). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i navode koje je apelant ponovio u apelaciji i dali razloge da ti navodi koji se odnose na dokazivanje putem svjedoka ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
26. Imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su sudovi zasnovali svoje odlučenje , te utvrđeno činjenično stanje iz kojeg nespornim proizlazi da apelant nakon smrti svog pravnog prednika nije u roku propisanom odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, dakle do 19. aprila 2000. godine, preuzeo postupak za povrat u posjed predmetnog stana i ishodio odluku u svoju korist, Ustavni sud, nasuprot navodima apelacije, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelant u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja nije aktivno legitimiran da u konkretnom parničnom postupku traži utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni stanova i ugovora o korištenju predmetnog stana, kao i utvrđenje da apelantu pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana i pravo da zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana radi otkupa. Imajući u vidu da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali iscrpne razloge u vezi s primjenom materijalnog prava, koji ni u jednom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom i pravo na imovinu
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni stana koji je njegov otac zaključio tokom 1993. godine zbog nedostatka apelantove aktivne legitimacije i dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već su zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić