Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1971/15 (Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1971/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik, Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, potpredsjednici, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1971/15 rješavajući zahtjev Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o. Donji Vakuf za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o. Donji Vakuf za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Donjem Vakufu, koje zastupa direktor, kao zakonski zastupnik, podnijele su 22. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 006960 14 U od 13. aprila 2015. godine, rješenja Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Srednjobosanskog kantona/Kantona Srednja Bosna iz Travnika (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06-26-28/14 od 21. marta 2014. godine i rješenja Šumarske inspekcija Ministarstva iz Travnika (u daljnjem tekstu: Šumarska inspekcija) broj 06-26-37/14 od 4. marta 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Šumarske inspekcije od 4. marta 2014. godine do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.
2. Rješenjem Šumarske inspekcije broj 06-26-37/14 od 4. marta 2014. godine apelantu je naloženo da u roku od osam dana uplati iznos od 2.128.590,09 KM na račun Srednjobosanskog kantona/Kanton Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: SBK/KSB) na ime sredstava za proširenu biološku reprodukciju šuma. Iz obrazloženja rješenja, između ostalog, proizlazi da je Kantonalni šumarski inspektor 27. februara 2014. godine izvršio pregled dotadašnjih uplata apelanta ne ime proširenu biološku reprodukciju šuma za period od 2010. godine do 2013. godine, nakon čega je sačinio četiri zapisnika, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da dug apelanta prema SBK/KSB na ime sporne naknade iznosi 2.128.590,09 KM. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje Šumarska inspekcija je odlučila kao u dispozitivu rješenja na temelju odredbe člana 13. st. 3., 4. i 6. Zakona o šumama (“Službene novine SBK/KSB“ br. 14/02, 2/05 i 8/11; u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o šumama).
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Šumarske inspekcije Ministarstvo je rješenjem broj 06-26-28/14 od 21. marta 2014. godine odbilo žalbu i potvrdilo osporeno rješenje. Na temelju uvida u kompletnu dokumentaciju predmeta koja je dostavljena uz žalbu, ispitivanjem i ocjenom dostavljene dokumentacije, uz proučavanje važećih zakonskih propisa i akata, Ministarstvo je izvelo zaključak da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak, u skladu sa zakonskim propisima i aktima, te je donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje.
4. Raspravljajući osnovne prigovore apelanta da je prestankom važenja Zakona o šumama („Službene novine F BiH“ broj 2/02, 29/03 i 37/04; u daljnjem tekstu: Federalni zakon o šumama), koji je, kako apelant tvrdi, prestao sa primjenom 27. novembra 2009. godine na temelju odluke Ustavnog suda F BiH broj U-2698 od 14. aprila 2009. godine, prestala i obaveza apelanta da izdvaja sredstva za proširenu biološku reprodukciju šuma, odnosno prestalo je ovlaštenje SBK/KSB da i dalje koristi ista sredstva, zatim da je važenje Kantonalnog zakona o šumama samo formalno, te da šumarska inspekcija nije nadležna za postupanje i donošenje rješenja, Ministarstvo je sve prigovore ocijenila neutemeljenim o čemu se iscrpnije izjasnilo na str. od 2 do 4 obrazloženja rješenja.
5. Ministarstvo je u tom pravcu, između ostalog, pojasnilo da sa danom prestanka važenja Federalnog zakona o šumama nije prestala primjena Kantonalnog zakona o šumama jer je navedeni zakona donesen na osnovu člana 47. stav 1. tačka d) Ustava SBK, a ne na osnovu odredaba Federalnog zakona o šumama, kako to jasno proizlazi iz preambule Kantonalnog zakona o šumama. U tom pravcu je nadalje pojašnjeno da iz relevantnih odredaba Ustava F BiH i Ustava SBK proizlazi da u nadležnost federalne vlasti kantona ulazi ekološka politika i iskorištavanje prirodnih bogatstava, pa stoga prestanak Federalnog zakona o šumama ne isključuje (prećutno derogira) važenje, dejstvo i primjenu Kantonalnog zakona o šumama jer predmetna nadležnost nije u isključivoj nadležnosti entiteta, već zajedno sa njim i kantona. S obzirom da odredbe Kantonalnog zakona o šumama nisu prestale da važe, obaveza apelanta proizlazi upravo iz odredaba člana 13. Kantonalnog zakona o šumama koje, između ostalog, propisuju da prihode budžeta Kantona SBK/KSB čine sredstva za proširenu biološku reprodukciju šume, zatim obveznike plaćanja, visinu naknade i sl.
6. Nadalje Ministarstvo je prilikom odlučenja imalo u vidu da je navedeni organ 20. maja 2009. godine zaključio ugovor (kao i aneks navedenog ugovora o produženju važenja ugovora koji je shodno Aneksu I važio do 31. decembra 2014. godine) sa apelantom o prenosu poslova gospodarenja državnim šumama na području SBK/KSB, te je imalo u vidu odredbu člana 3. stav 1. tačka 5. navedenog ugovora kojom je ugovoreno da Ministarstvo ustupa apelantu poslove iz člana 2. ugovora koji se posebno odnose na izvršavanje programa i planova jednostavne i proširene biološke reprodukcije šuma. Na temelju navedenog Ministarstvo je zaključilo da je upravo apelant ovlašteni i ugovorni pravni subjekt koji ima pravo i obavezu da korištenjem sredstava za proširenu biološku reprodukciju šuma provodi aktivnosti i operativne poslove biološke reprodukcije šuma i za iste poslove SBK/KSB u svom Budžetu mora osigurati namjenska finansijska sredstava, što je upravo predmet ove pravne stvari. Nadalje je Ministarstvo pojasnilo da se predmetna naknada ne smatra porezom, nego je vrsta naknade koja je isto tako poseban prihod kantona, te se u postupku naplate ove naknade ne mogu primijeniti odredbe Zakona o poreznoj upravi, već odgovarajuće odredbe Kantonalnog zakona o šumama. Budući da apelant nije vršio obračun i uplatu sredstava za proširenu biološku reprodukciju šuma, u skladu sa odredbama člana 13. st. 3. i 4. Kantonalnog zakona o šumama, to je prema ocjeni Ministarstva, Kantonalni šumarski inspektor, kao nadležan organ, izvršio inspekcijski nadzor i u skladu sa odredbom člana 13. stav 6. Kantonalnog zakona o šumama obavio kontrolu i obračun sredstava na ime sporne naknade, te je donio pravilno i zakonito rješenje.
7. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva Kantonalni sud je donio presudu broj 06 0 U 006960 14 U od 13. aprila 2015. godine kojom je tužbu kao neosnovnu odbio. Kantonalni su je poredeći žalbene i tužbene prigovore apelanta zaključio da se radi o skoro identičnim prigovorima kojima apelant prigovora da su organi uprave donijeli nezakonite i nepravilne odluke, budući da su se organi uprave u svojim rješenjima pozvali na odgovarajuće odredbe Federalnog zakona o šumama koji je odlukom Ustavnog suda F BiH stavljen van snage. Kantonalni sud je u tom pravcu pojasnio da je stavom 1. odluke Ustavnog suda F BiH od 14. aprila 2009. godine utvrđeno da je Federalnim zakonom o šumama povrijeđeno pravo općina na lokalnu samoupravu, a stavom 2. iste odluke Parlamentu F BiH je data mogućnost da kao prelazno rješenje odluči do kada se navedeni zakon može primjenjivati u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u službenom glasilu. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, u obrazloženju spomenute odluke navedeno je da Ustavni sud F BiH treba da utvrdi da li su pojedinim odredbama članova, za apelanta spornog, Federalnog zakona o šumama (koje su taksativno navedene u obrazloženju) povrijeđena prava općina na lokalnu samoupravu. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, predmetna odluka Ustavnog suda F BiH se ne odnosi na odredbe Federalnog zakona o šumama koje pripisuju pitanje proširene biološke reprodukcije šuma (odredba člana 27. Federalnog zakona o šumama). Osim toga predmet u kojem je Ustavni sud F BiH odlučivao po zahtjevu načelnika općine Konjic i Saveza općina i gradova F BiH se nije odnosio na pitanje ustavnosti i zakonitosti Kantonalnog zakona o šumama iz čega proizlazi da nisu sporne ni odredbe člana 13. navedenog zakona, koje propisuju obavezu plaćanja za apelanta sporne naknade koja ne može biti manja od 3% od vrijednosti prihoda ostvarenih prodajom drveta i prodajom sekundarnih šumskih proizvoda. Kantonalni sud je još naglasio da je stavom 6. odredbe člana 13. Kantonalnog zakona o šumama propisana nadležnost Kantonalne šumske inspekcije u smislu nadziranja, obračunavanja i plaćanja naknada koje se odnose na proširenu biološku reprodukciju šuma. Na kraju je Kantonalni sud naglasio da su u obrazloženju osporenog rješenja navedene odgovarajuće odredbe Kantonalnog zakona o šumama koje su u konkretnom slučaju relevantne i iz kojih nesporno proizlazi obaveza apelanta, pri čemu je Ministarstvo dalo valjano i iscrpno obrazloženje koje u cijelosti prihvata navedeni sud ne nalazeći potrebnim da dodatno obrazlaže prigovore apelanta jer su identični prigovori već dovoljno obrazloženi od strane Ministarstva, pa je na temelju odredbe člana 36. st. 1. i
2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučeno kao u izreci presude.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnoj apelaciji apelant, između ostalog, ukazuje na normativnu neuređenost oblasti šumarstva na nivou F BiH. Suština apelantovih prigovora se odnosi na to da je Odlukom Ustavnog suda F BiH broj U- 26/08 od 14. aprila 2009. godine kojom je stavljen van snage Federalni zakon o šumama prestalo važenje i Kantonalnog zakona o šumama što je posljedično tome dovelo do toga da se prema ocjeni apelanta u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti relevantne odredbe Kantonalnog zakona o šumama, koje propisuju obavezu plaćanja naknade na ime biološke reprodukcije šuma. Ukazuje se da od 27. novembra 2009. godine zapravo ne postoji Federalni zakona o šumama, te da je na području SBK/KSB samo formalno postojao Kantonalni zakon o šumama koji je u suštini mogao biti samo razrada federalnog propisa, jer bi suprotno predstavljalo pravni nonsens nepoznat pravnom sistemu na način da se van snage stavi federalni zakon, a da i dalje na snazi ostaje zakon nižeg ranga koji je donesen kao razrada upravo tog višeg zakona. Smatra da odredbe člana 13. Kantonalnog zakona o šumama mogu imati smisla jedino u kontekstu odredbe člana 27. Federalnog zakona o šumama. Nadalje, apelant ukazuje na šturo obrazloženje Kantonalnog suda koji nije odgovorio na sve postavljene prigovore, ukazujući i na to da je dato obrazloženje Kantonalnog suda proizvoljno jer su u obrazloženju izostali relevantni i jasni razlozi o neosnovanosti tužbe. Apelant ukazuje i na to da Kantonalni sud prilikom odlučenja nije uzeo u obzir odredbe relevantnih propisa na koje je apelant tokom postupka ukazao, pa zbog svega navedenog apelant smatra da je takvim postupanjem došlo i do kršenja odredbe člana 39. stav 1. ZUS-a. Predloženo je da se apelacija usvoji, te da se presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati navedenom sudu na ponovno odlučivanje.
9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je u podnesenoj apelaciji već ukazao da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer je apelantu naloženo da isplati nepostojeću naknadu i to po osnovu zakona koji je prestao da važi. Stoga apelant traži od Ustavnog suda da zabrani izvršenje spornog rješenja kojim mu je naloženo plaćanje nepostojeće obaveze iz razloga što bi izvršenjem rješenja za apelanta nastupile nenadoknadive štetne posljedice koje bi se kasnije mogle teško popraviti što bi za posljedicu moglo dovesti i do ugrožavanja poslovanja apelanta kao jedinog pravnog lica koje gospodari državnim šumama na području cijelog kantona. Posebno je naglašeno da bi eventualno prinudno izvršenje proizvelo posljedice na cjelokupnu drvnu industriju odnosno ekonomiju iz oblasti šumarstva u širem kontekstu koja je direktno vezana za poslovanje apelanta. Apelant je još naveo da je Kantonalni sud u ranijem postupku udovoljio njegovom zahtjevu za odlaganje izvršenja (koje je apelant dostavio u prilogu zahtjeva), ali da je rješenje o odlaganju izvršenja prestalo da važi donošenjem osporene presude Kantonalnog suda.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
13. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje.
15. U konkretnom slučaju, iz zahtjeva kojim apelant predlaže odlaganje izvršenja rješenja kojim je apelantu naloženo da isplati novčanu naknadu, proizlazi da je apelant identičan zahtjev podnio Kantonalnom sudu u toku trajanja upravnog spora koji je od strane navedenog suda uvažen, u smislu odredbe člana 17. stav 2. ZUS-a. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažavajući navode apelanta koji su u suštini identični ovim iz apelacije udovoljio zahtjevu za odlaganje izvršenja osporenog rješenja, i to do donošenja odluke u upravnom sporu, za što je Kantonalni sud našao uporište u relevantnim odredbama ZUS-a. U vezi sa predmetnim zahtjevom apelanta Ustavni sud zapaža da apelant suštinski te navode dovodi u kontekst postupku iz koga su proizašle osporene odluke kojima su, po mišljenju apelanta, prekršena njegova ustavom zagarantovana ljudska prava jer mu je, kako tvrdi, naloženo da isplati nepostojeći dug, što bi, u slučaju izvršenja rješenja, apelantu uzrokovalo nepopravljivu štetu i to ne samo njemu, nego i cjelokupnoj drvnoj industriji iz oblasti šumarstva koja je direktno vezana za poslovanje sa apelantom, kao jedinim subjektom koji je nadležan za gospodarenje državnim šumama. Ustavni sud također zapaža da apelant ove navode nije potkrijepio niti jednim relevantnim dokazom kako bi te navode argumentovao, odnosno učinio vjerovatnim nastupanje, kako tvrdi, nenadoknadivih štetnih posljedica.
16. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na već izneseni princip prema kojem se razlozi o kršenju ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Ustavni sud također podsjeća i na već izneseni stav da su apelanti izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima. Dakle, imajući u vidu navedene principe u kontekstu zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant, osim navoda koji se tiču merituma predmeta i navoda da bi u slučaju prinudne naplate osporenog rješenja nastupila nenadoknadiva šteta za apelanta, i za oblast šumarstva u širem kontekstu, nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za usvajanje zahtjeva i donošenje privremene mjere kojom bi zabranioodložio postupanje nadležnih organa po odluci koja je izvršna, ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica predmeta ne proizilazi da je pokrenut konkretan postupak realizacije odnosno prinudnog izvršenja rješenja Šumarska inspekcije. Pri tome sami navodi apelanta, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, per se ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kada se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti takvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda. Stoga, budući da apelant nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman