Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2094/15 (D.D. za osiguranje „CAMELIJA“ Bihać)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2094/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik i Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, potpredsjednici, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-2094/15, rješavajući zahtjev D.D. za osiguranje „CAMELIJA“ Bihać za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev D.D. za osiguranje „CAMELIJA“ Bihać za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. za osiguranje „CAMELIJA“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 28. aprila 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 006981 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 006981 14 Pž2 od 14. jula 2014. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za „izdavanje privremene mjere“.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 17 0 Ps 006981 06 Ps od 23. septembra 2011. godine, potvrđenom presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 006981 11 Pž od 25. septembra 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Zavod zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da mu apelant isplati iznos od 186.604,05 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. septembra 2006. godine i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je taj sud iz provedenih dokaza utvrdio da je u saobraćajnoj nesreći koja se desila 1. jula 2002. godine, a koju je prouzrokovao vozač Z.J. upravljajući motornim vozilom, došlo do povređivanja mldb. H.M, te da je u trenutku nastanka saobraćajne nezgode to motorno vozilo bilo osigurano kod apelanta prema polici osiguranja NO 09- 0074244, po kojoj je osigurana suma za lica iznosila 275.000,00 KM, a za stvari 165.000,00 KM. Općinski sud je dalje utvrdio da je Z.J. zbog prouzrokovane saobraćajne nezgode pravomoćnom presudom tog Suda oglašen krivim za počinjeno krivično djelo ugrožavanje javnog prometa. Takođe, utvrdio je da su H.M, te A.M. i A.M. (drugi oštećeni predmetnom saobraćajnom nezgodom) podnijeli tužbu protiv apelanta radi naknade materijalne i nematerijalne štete, po kojoj je Općinski sud donio presudu broj P-411/05 od 11. aprila 2007. godine, ali da su nakon toga odnosno 7. maja 2007. godine navedeni oštećeni zaključili sa apelantom Sporazum o vansudskom poravnanju. Općinski sud je konstatovao da su se predmetnim sporazumom oštećeni odrekli prinudnog izvršenja obaveza iz te presude, a apelant se obavezao da im po štetnom događaju isplati iznos od 200.000 KM, od čega iznos od od 165.000,00 KM ne ime naknade materijalne štete – osiguranje stvari prema gore navedenoj polici osiguranja (doživotna renta, naknada za tuđu njegu i pomoć i svi eventualno drugi vidovi materijalne štete ), te iznos od 35.000 KM na ime naknade nematerijalne štete, kao i iznos od 3.058,00 KM na ime troškova postupka iz navedene presude. Općinski sud je konstatovao da je apelant ispunio ugovorenu obavezu iz navedenog Sporazuma i na račun oštećenog H.M. uplatio ukupan iznos od 203.058 KM. Shodno tome, zaključio je da je apelant na taj način isplatio limit osigurane sume za štetu na stvarima od 165.000,00 KM, koji je važio u vrijeme štetnog događaja u skladu sa Odlukom o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje automobilske odgovornosti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 7/95). Općinski sud je, pored toga, utvrdio da je oštećeni mldb. H.M, zbog zadobijenih povreda u predmetnoj saobraćajnoj nesreći, liječen na klinici u Njemačkoj, te da je njegovo liječenje obavljeno uz sva potrebna odobrenja odnosno u skladu sa međudržavnim sporazumima, kao i da je troškove njegovog liječenja u iznosu od 186.604,05 KM platio tužitelj. Međutim, Općinski sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zaključivši da je osnovan apelantov prigovor limita osigurane sume koja je važila u vrijeme nastanka štetnog događaja. U vezi sa tim, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 897, 902. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbu člana 76. stav 1. Zakona o osiguranju imovine lica. Naime, dovodeći u kontekst naprijed navedenih zakonskih odredbi Odluku o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od automobilske odgovornosti, prema kojem ugovorena suma za osiguranje lica iznosi 275.000 KM a za stvari 165.000, te predmetnu policu osiguranja u kojoj je osigurana suma usklađena sa tom odlukom i zaključeni Sporazum o vansudskom poravnanju, Općinski sud je zaključio da proizilazi je osigurana suma za stvari u cijelosti isplaćena, a u koju spadaju i troškovi liječenja oštećenog H.M. u Njemačkoj, budući da isti čine materijalnu štetu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev, navodeći, između ostalog, da apelant nije postupao protivno odredbi člana 76. stav 3. Zakona o osiguranju imovine i lica, niti je odgovoran za eventualnu naknadu štete tužitelju zbog toga što je, postupajući po pravomoćnoj presudi, isplatio na ime naknade materijalne štete cjelokupan iznos predviđen odlukom nadležnih organa.
5. Odlučujući o reviziji koju je tužitelj izjavio protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio rješenje broj 17 0 Ps 006981 13 Rev od 11. marta 2014. godine, kojim je usvojio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu u predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. U obrazloženju svog rješenja, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je apelant izvršenim isplatama u cjelosti ispunio limit osiguranja od automobilske odgovornosti, jer na osnovu samog obima pokrića za štetu i izvršenih isplata po pravosnažnoj presudi, ti sudovi nisu mogli raspraviti niti ocijeniti pitanje ispunjenosti ugovorene sume osiguranja. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 76. stav 1. Zakona o osiguravanju imovine i lica, koji Zakon se primjenjuje u konkretnom slučaju, obaveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti ne može ni po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Ureda za nadzor utvrdi Vlada Federacije, ako o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Takođe, istakao je da je stavom 3. istog člana propisano da ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz stava 1. ovog člana, prava oštećenih prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuje. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, kada se naknada za materijalnu štetu određuje u obliku novčane rente i troškova za tuđu pomoć i njegu, a iz stanja spisa proizilazi da bi se renta i tuđa pomoć i njega mjesečno isplaćivali, uzima se u iznosu u kojem je nastala. Međutim, istakao je da je tu štetu radi ocjene u kojem dijelu ona obuhvata osiguranu sumu potrebno kapitalizovati na računu kapitalizacije, u kojem pravcu treba konsultovati vještaka. Vrhovni sud je naveo da će se iznos štete koji se stavlja u odnos prema ugovorenoj sumi dobiti tako što šteta utvrđena na naprijed navedeni način, koja će se isplaćivati i ubuduće u vidu rente i naknade za tuđu njegu i pomoć, dovede u vezu s tim koliko je isplaćeno na ime nematerijalne štete po pravosnažnoj presudi i da je u štetnom događaju materijalnu štetu imao i tužitelj. Konstatujući da nižestepeni sudovi nisu utvrdili visinu štete prema cijenama i kriterijumima koji su bili u vrijeme štetnog događaja, Vrhovni sud je zaključio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Pri tome, posebno je naglasio da je mldb. oštećenom i članovima njegove porodice dosuđena nematerijalna šteta u iznosu od 136.000 KM (a ne 35.000 KM), te da mu dosuđena materijalna šteta u vidu novčane rente i troškova za tuđu pomoć i njegu u mjesečnim iznosima od po 473,00 KM.
7. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio presudu broj 17 0 Ps 006981 14 Pž 2 od 14. jula 2014. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu koju je tužilac podnio protiv prvostepene presude Općinskog suda, te je preinačio tu presudu tako što je obavezao apelanta da plati tužitelju iznos od 101.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. juna 2006. godine, pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.443,27 KM. U preostalom dijelu odnosno za iznos od 85.604,05 KM, Kantonalni sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu.
8. U obrazloženju predmetne presude je navedeno da iz sadržaja Sporazuma o vansudskom poravnanju od 7. maja 2007. godine, koji je apelant zaključio sa oštećenima mldb. H.M. i njegovim roditeljima A.M. i A.M, jasno proizilazi da su apelant i oštećeni navedeni Sporazum zaključili kako bi vansudskim putem regulisali isplatu oštećenim naknade štete koja im je dosuđena pravosnažnom presudom Općinskog suda od 11. aprila 2007. godine, te da im je apelant isplatio ukupan iznos od 200.000,00 KM na ime ukupne materijalne i nematerijalne štete koju su pretrpjeli u štetnom događaju, s tim da su se apelant i oštećeni tim Sporazumom dogovorili da se iznos od 165.000,00 KM odnosi na isplatu materijalne štete prema polisi osiguranja broj N0 09-0074244. Kantonalni sud je zatim konstatovao da iz sadržaja navedene pravosnažne presude jasno proizilazi da je apelant tom presudom svim oštećenim, sa kojima je zaključio Sporazum o vansudskom poravnanju, obavezan da plati na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 136.000,00 KM. Shodno tome, zaključio je da se preostali iznos od 64.000,00 KM, koji je oštećenim isplaćen po navedenom Sporazumu, odnosi na isplatu materijalne štete po navedenoj pravosnažnoj presudi i polisi osiguranja. Po ocjeni tog suda, irelevantna činjenica što su se apelant i oštećeni u tom Sporazumu sporazumjeli da se iznos od 165.000,00 KM odnosi na isplatu materijalne štete, jer je takvo postupanje apelanta u suprotnosti sa sadržajem pravosnažne presude Općinskog suda od 11. aprila 2007. godine, te u smislu člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku, protivno imperativnim normama čl. 76. i 77. Zakona o osiguranju imovine i lica. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelant isplatom naknade štete koja je ugovorena prema navedenom Sporazumu oštećenima nije u cjelosti isplatio limitirani ugovoreni iznos na ime naknade materijalne štete za stvari prema polisi osiguranja od automobilske odgovornosti NO 09-0074244, već samo djelimično u iznosu od 64.000,00 KM. Shodno tome, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan za iznos od 101.000,00 KM, koliko iznosi preostali dio neisplaćenog limita na ime osiguranja za štetu na stvarima prema navedenoj polisi osiguranja.
9. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud je presudom broj 17 0 Ps 006981 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine djelimično uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantu naložio da tužitelju isplati iznos od 75.750,00 KM (umjesto iznosa od 101.000,00 KM) i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.196,80 KM, dok je u preostalom dijelu odbio reviziju.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, konstatovao da je u vezi sa pravnom ocjenom Sporazuma i utvrđenih činjenica, drugostepeni sud u svemu postupio po uputama revizijskog suda iz rješenja od 11. marta 2014. godine, zbog čega nije učinjena povreda odredbe člana 253. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 228. istog zakona. Dalje, konstatovao je da je pravilan stav drugostepenog suda da se Sporazumom nije mogla izmijeniti visina štete u odnosu na obim u kojem je stvarno nastala. Međutim, konstatovao je da je drugostepeni sud propustio cijeniti da predmetni događaj nije samo posljedica skrivljenog ponašanja osiguranika apelanta, već da postoji i odgovornost mldb. oštećenog u omjeru od 25%, što je utvrđeno pravosnažnom presudom. Shodno tome, te imajući u vidu da apelant u skladu sa odredbama čl. 73. do 78. Zakona o osiguranju imovine i lica odgovara samo u obimu krivice njegovog osiguranika, Vrhovni sud je, djelimično uvažavajući reviziju, drugostepenu presudu preinačio tako što je iznos dosuđen tom presudom umanjio u omjeru odgovornosti mldb. oštećenog.
11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, iz njegovih iscrpnih navoda proizilazi da apelant u suštini tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili da nije u cjelosti isplatio ugovoreni limitirani iznos na ime naknade materijalne štete oštećenima odnosno da su nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno ocijenili dokaze, te da su proizvoljno primjenili materijalno i procesno pravo na njegovu štetu, na taj način omogućivši tužitelju da se neosnovano obogati, kao i da su povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka jer mu nisu omogućili da iznese dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, niti je Kantonalni sud postupio po uputama Vrhovnog suda, a da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde iz člana 6. Evropske konvencije.
12. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da „podnosi i zahtjev za izdavanje privremene mjere jer bi izvršenjem presude Vrhovnog suda F BiH [...], prije konačne odluke o apelaciji, nastavljeno bilo kršenje prava na imovinu i pravično suđenje sa posljedicama koje bi dovele do nastanka štete, jer bi se tužitelj naplatio izvršenjem sa računa apelanta, u iznosu koji prelazi limitirani iznos osigurane sume osiguranja [...] (zakonska zatezna kamata na godišnjem nivou na iznos od 75.750,00 KM iznosi cca 9.090,00 KM, a dosuđena od 08.09.2006. godine-8,5 godina, što predstavlja znatan imovinski iznos) apelant bi bio onemogućen na vrijeme izmirivati redovne obaveze, [...]. Takođe, naveo je da je pozivajući se na navode apelacije obrazložio i dokazao zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. Iz apelantovih navoda proizilazi da apelant zapravo traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje pravosnažne sudske odluke. U vezi sa tim, Ustavni sud podjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja pretrpjeti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti apelantovi navodi, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman