Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3821/14 (V. K.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3821/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik, Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, potpredsjednici, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-3821/14 rješavajući zahtjev Vinka Kneževića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vinka Kneževića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, podnio je 13. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011705 14 Kž od 27. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 011705 13 K od 3. februara 2014. godine.
2. Apelant je podneskom od 6. maja 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Okružnog suda kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, do donošenja odluke o apelaciji.
3. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 011705 13 K od 3. februara 2014. godine, koja je u odnosu na apelanta u cijelosti potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 011705 14 Kž od 27. maja 2014. godine, apelant je oglašen krivim što je zajedno sa Đorđem Ćulumom, Dankom Kajganićem i Andrijom Čivčićem (u daljnjem tekstu: ostali optuženi) u vremenskom periodu i na način pobliže preciziran u izreci presude, počinio krivično djelo iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je primjenom člana 32. stav 1. i člana 33. stav 1. KZ RS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, uz naknadu troškova krivičnog postupka. Apelant i ostali optuženi su obavezan da oštećenim Siniši Slijepčeviću i njegovoj majci Ranki Slijepčević (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime imovinsko-pravnog zahtjeva solidarno isplate u izreci presude precizirani iznos.
4. Okružni sud je na temelju provedenih dokaza koje ocijenio relevantnim, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u njihovoj međusobnoj povezanosti (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 3. do 36. obrazloženja, pri čemu je dato obrazloženje zašto nisu prihvaćeni svi dokazi apelanta) došao do nespornog zaključka da je apelant zajedno sa ostalim optuženim u namjeri da utjeruju dug u označenom vremenu iz optužnice, nakon što su oštećenom Siniši Slijepčeviću pozajmili novac (apelant iznos od 13.000,00 KM), sa mjesečnom kamatom od 15% do 20%, u više navrata oštećenim (Siniši i njegovoj majci) putem telefona i u neposrednom razgovoru upućivali prijetnje da će Sinišu prebiti, da će ga „gepekovati“ i ubiti, pri čemu su oštećenog Sinišu apelant i ostali optuženi šamarali kada bi kasnio sa isplatom rata, zbog čega su oštećeni iz straha apelantu i ostalim optuženim isplatili ukupan iznos od 75.000,00 KM na ime kamata, nakon čega su apelant i optuženi Kajganić potraživali još 112.000,00 KM. Prvostepeni sud je na temelju nesporno utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZ RS.
5. Nakon što je nesporno utvrđeno da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, prvostepeni sud je zaključio da su oni u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili potpuno uračunljivi, jer sud nije našao ni jednu činjenicu, niti okolnost koja bi dovela u pitanje njihovu mogućnost da shvate značaj svoga djela i da upravljaju svojim postupcima. U pogledu vinosti apelanta i ostalih optuženih prema izvršenom krivičnom djelu prvostepeni sud je zaključio da su krivično djelo počinili sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni krivičnog djela i htjeli su njegovo izvršenje, a radnje koje su preduzimali su rezultat njihove svijesti i volje. Okružni sud je zaključio da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da ozbiljnim prijetnjama utjeruju dug (Okružni sud se u obrazloženju posebno bavio i pitanjem ozbiljnosti prijetnji) u namjeri da sebi pribave protiv-pravnu imovinsku korist, a utemeljenje za takav stav Okružni sud je našao u provedenim dokazima. Prilikom odlučenja o krivično pravnoj sankciji prvostepeni sud je cijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne, u smislu člana 37. KZ RS, pa je na strani apelanta, kao olakšavajuće okolnosti, cijenio da se radi o mlađoj, porodičnoj osobi, koja do sada nije bila osuđivana, pri čemu je kao otežavajuća okolnost cijenjena činjenica da je apelant pripadnik sudske policije, čiji je zadatak da štiti građane od počinilaca krivičnih djela, pa je u vezi s tim prvostepeni sud postavio pitanje kome onda u takvim okolnostima građani mogu vjerovati i u koga mogu imati povjerenje u cilju zaštite života i imovine.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je mu je u predmetnom postupku bilo uskraćeno pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, pravo da ispita svjedok optužbe, ali i svjedoke odbrane pod uslovima koji važe za ispitivanje svjedoka optužbe. Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, osporava i ocjenu dokaza i u vezi s tim utvrđeno činjenično stanje, ukazuje na nerazumljivost izreke presude i uopšte na izostanak relevantnog obrazloženja. Zatim ukazuje da je u predmetnom postupku narušen princip ravnopravnosti strana u postupku jer nisu prihvaćeni svi dokazi koje je apelant predložio, a da Vrhovni sud nije odgovorio na sve istaknute žalbene prigovore. Ukazuje i na proizvoljnost sudova prilikom odlučenja o imovinsko-pravnom zahtjevu.
7. U vezi za zahtjevom apelanta za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da je od Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) uspio ishoditi rješenje kojim mu je odloženo izvršenje kazne zatvora u periodu od šest mjeseci (do 25. marta 2015. godine kada je apelant trebao da se javi na izdržavanje kazne zatvora) i to zbog završetka školovanja na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, u skladu sa odredbom člana 69. stav 1. tačka d) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS (u daljnjem tekstu: ZIKS). Međutim, Osnovni sud je rješenjem od 16. aprila 2015. godine odbio apelantovu molbu za ponovno odgađanje izvršenja kazne zatvora, a razlog za odbijanje molbe je taj što Zdravstvena služba KPZ Banjaluka ima sve uslove za liječenje apelanta, s obzirom na dijagnoze bolesti iz priložene medicinske dokumentacije (gastroenteritis i psihički poremećaj, bolesti od kojih je apelant u međuvremenu obolio). Apelant je u vezi sa donošenjem privremene mjere ponovio navode iz apelacije o kršenju njegovih prava u predmetnom postupka, te je naglasio da bi odlazak na izdržavanje kazne zatvora, koji je već izvjestan, apelantu i njegovoj porodici prouzrokovao nesagledive štetne posljedice. Navodi da je još od izricanja presude imao ozbiljne psihičke probleme (teža akutna psihotička reakcija i emocionalno nestabilna ličnost), te se zbog toga podvrgnuo psihijatrijskom liječenju. Prema mišljenju psihijatra radi se o prolaznom, težem akutnom oboljenju koje se može liječiti samo u poznatom okruženju kroz kontakte i razgovore sa bližnjim u kombinaciji sa terapijom, jer bi svako drugo okruženje uzrokovalo teže psihičke posljedice, pa bi stoga prema ocjeni apelanta bilo neprimjereno da u takvom psihičkom stanju bude upućen na izdržavanje kazne. Apelant je navode o bolesti potkrijepio medicinskim nalazima.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud podsjeća da relevantne odredbe ZIKS-a propisuju način, postupak i uslove izvršenja kazne, kao i postupak odlaganja izvršenja kazne. U smislu navedenog zakona apelantu je uvažena molba za odlaganje početka izdržavanja kazne zatvora, u smislu odredbe člana 69. stav (1) tačka d) ZIKS-a (odlaganje radi završetka školovanja), koje je u međuvremenu isteklo (25. mart 2015. godine). Međutim, Ustavni sud uočava da nakon toga apelantovoj molbi za odlaganje izvršenja kazne, u smislu člana 69. stav (1) tačka a) ZIKS-a (koja propisuje da se osuđenom može na njegovu molbu odložiti izvršenje kazne zatvora ako je obolio od teže akutne bolesti, a provjerom se utvrdi da u kazneno-popravnoj ustanovi nema uslova za liječenje dok bolest traje) nije udovoljeno. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud razmatrajući molbu apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora upravo u skladu sa odredbom člana 69. stav (1) tačka a) ZIKS-a zatražio informaciju od zdravstvene ustanove KPZ Banjaluka koja je informisala navedeni sud da KPZ Banjaluka ima uslove za liječenje apelanta s obzirom na dijagnoze bolesti koje je apelant dostavio uz molbu. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je apelant, u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, ispunio uslove za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
13. Dakle, apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere, prije svega, ukazuje na kršenje njegovih prava u postupku koji je okončan osporenim presudama, te kao poseban razlog navodi da je u međuvremenu psihički obolio, da je pod terapijom i stalnim liječničkim nadzorom i da je liječenje moguće samo u okruženju bliskih ljudi (iz dostavljenih nalaza apelantu se predlaže hospitalizacija), te da bi upućivanje na izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavljalo traumu od koje bi se teško mogao oporaviti.
14. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere naveo, a tiču se njegovog zdravstvenog stanja, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu dovoljni za zaključak o opravdanosti donošenje privremene mjere, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Navedeno posebno što je Osnovni sud već ispitao mogućnosti liječenja apelanta u KPZ Banjaluka, pri čemu iz priloženih dokaza ne proizlazi da se apelantovo zdravstveno stanje izmijenilo u odnosu na postupak pred Osnovnim sudom.
15. Sa druge strane Ustavni sud naglašava da ostali razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, a tiču se isključivo kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na već izneseni princip prema kojem se razlozi o kršenju ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, te činjenicu da apelant nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman