Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-415/15 (PPP «Domet» Glamočani)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-415/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-415/15, rješavajući zahtjev PPP «Domet» Glamočani za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je:

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev PPP «Domet» Glamočani za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. PPP «Domet» Glamočani (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnio je 28. januara 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 089763 14 Rev 2 od 16. decembra 2014. godine, rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 089763 14 Pž 4 od 29. avgusta 2014. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 4. juna 2014. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 4. juna 2014. godine, donesenom po prijedlogu H.I.G.A.T iz Graza (u daljnjem tekstu: predlagač), radi otvaranja stečajnog postupka nad apelantom kao stečajnim dužnikom, otvoren je stečajni postupak nad apelantom. Istim rješenjem imenovan je stečajni upravnik S. V., te su pozvani povjerioci da u roku od 30 dana, računajući od isteka dva dana od dana objave oglasa o otvaranju stečajnog postupka u «Službenom glasniku RS», prijave tom sudu svoja potraživanja s priloženim dokazima o osnovanosti potraživanja. Navedenim rješenjem su takođe pozvani povjerioci da u navedenom roku prijave svoja razlučna i izlučna prava, te da u prijavi naznače dio apelantove imovine, kao stečajnog dužnika, na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom, a izlučnim povjeriocima da u prijavi naznače predmet imovini na koji se njihov zahtjev odnosi (član 115. Zakona o stečajnom postupku). Dalje je navedenim rješenjem odlučeno da je stečajni postupak otvoren 4. juna 2014. godine i tog dana je rješenje objavljeno na oglasnoj tabli Okružnog privrednog suda. Takođe su određeni datumi održavanja ročišta povjerilaca na kojem će biti ispitane prijave potraživanja (ispitno ročište) i ročište na kojem će se na osnovu izvještaja stečajnog upravnika odlučivati o daljnjem toku postupka (izvještajno ročište), te je naloženo registru tog suda i Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove_PJ Banja Luka da zabilježbu otvaranja stečajnog postupka upišu u registar, odnosno u zemljišno-knjižne registre ukoliko je apelant vlasnik i posjednik nekretnina.

3. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je predlagač, podnio 7. decembra 2010. godine tom sudu prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su ispunjeni uslovi da se nad apelantom otvori stečajni postupak. Naime, Okružni privredni sud je, prvenstveno cijeneći potraživanje predlagača prema apelantu koje se temelji na odluci Spoljnotrgovačke arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije u Beogradu broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine (u daljnjem tekstu: arbitražna odluka) broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine, istakao da ova odluka ne može biti osnov za potraživanje predlagača niti za pokretanje stečajnog postupka protiv apelanta, budući da iz dokaza u spisu proizilazi da je Ustavni sud odlučujući o apelaciji apelanata podnesenoj protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 I 003178 10 Gž od 31. maja 2010. godine kojim je bila u izvršnom postupku priznata navedena arbitražna odluka, donio odluku broj AP 3724/10 od 13. jula 2012. godine kojom je utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje i shodno tome ukinuto osporeno rješenje Okružnog suda od 31. maja 2010. godine, te je predmet vraćen navedenom sudu na ponovno odlučivanje, a nema dokaza da je nakon toga navedena arbitražna odluka priznata. Stoga, Okružni privredni sud je zaključio da navedena arbitražna odluka ne može biti osnov za potraživanje predlagača prema apelantu, niti za pokretanje predmetnog stečajnog postupka.

4. Okružni privredni sud je nadalje utvrdio da predlagač ima drugo dospjelo i punovažno potraživanje prema apelantu koje proizlazi iz pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip -163/04 od 19. juna 2009. godine i to iznos od 44.412,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. januara 2006. godine (troškovi parničnog postupka utvrđeni presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 28 decembra 2006. godine kao izvršnom ispravom, kao i iznos od 8.500,24 KM (troškovi izvršenja). Okružni privredni sud je istakao da iz dokaza proizlazi da je predlagač kao stečajni povjerilac nesporno dokazao da ima dospjelo novčano potraživanje prema apelantu osnovu kojeg se može tražiti otvaranje stečajnog postupka, budući da je isto utvrđeno pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 19. juna 2009. godine, a koje nije u mogućnosti da naplati zbog platežne nesposobnosti apelanta. Stoga, Okružni privredni sud je zaključio da je prijedlog predlagača za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom dopušten, budući da je nesporno dokazano da postoji stečajni razlog za otvaranje stečajnog postupka iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku, a to je platežna nesposobnost apelanta koja se ogleda u njegovoj nemogućnosti da izmiri svoje dospjele novčane obaveze prema predlagaču. S obzirom na navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se nad apelantom otvori stečajni postupak, shodno odredbama člana 47. Zakona o stečajnom postupku.

5. Viši privredni sud je, rješenjem broj 57 0 St 089763 14 Pž 4 od 29. avgusta 2014. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku, te da te razloge u cijelosti prihvata i taj sud. Nadalje je navedeno da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi o nepostojanju pravnog interesa predlagača za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom jer je po mišljenju Višeg privrednog suda, pravni interes predlagača utemeljen na pravosnažnoj sudskoj odluci (rješenje Osnovnog suda od 19. juna 2009. godine), iz koje proizilazi njegovo novčanog potraživanje prema apelantu. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da pravosnažne sudske odluke obavezuju i važeće su za sud i sva druga lica. Viši privredni sud je takođe naveo da predlagač ima pravni interes za pokretanje stečajnog postupka jer je nesporno utvrđeno da ima novčano potraživanje prema apelantu, a ne spada u kategoriju razlučnog i izlučnog povjerioca, niti povjerioca stečajne mase. Pored toga, Viši privredni sud je ukazao da zakon nije postavio limit novčanog potraživanja za otvaranje stečajnog postupka, te je naveo da u konkretnom slučaju proizlazi da i iznos koji je predmet potraživanja predstavlja razlog za podnošenje prijedloga i otvaranje stečajnog postupka. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je „za otvaranje stečajnog postupka odlučno da postoji potraživanje predlagača i da je stečajni dužnik platežno nesposoban, tj. da nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja“. Takođe je naveo da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze. Budući da u konkretnom slučaju nije sporno da apelant nije platežno sposoban duži vremenski period (stečajni razlog iz člana 6. Zakona o stečaju), navedeno je da predlagač kao stečajni povjerilac ima pravni interes za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud jasno i potpuno dao svoje razloge da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom shodno odredbi člana 47. Zakona o stečajnom postupku.

6. Apelant je protiv rješenja Višeg privrednog suda od 29. avgusta 2014. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud, rješenjem broj 57 0 St 089763 14 Rev 2 od 16. decembra 2014. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 6. stav 1. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da je razlog otvaranja stečajnog postupka platežna nesposobnost stečajnog dužnika. Takođe, naveo je da je stavom 2. istog člana propisano da je stečajni dužnik platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja, dok okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da iz pravosnažne presude Okružnog suda od 28. decembra 2006. godine proizlazi da su apelant i Dževad Haznadar kao vlasnik apelanta, obavezani da predlagaču kao tužiocu u toj parničnoj stvari, plate troškove parničnog postupka u iznosu od 44.412,00 KM, te da je u postupku izvršenja navedene presude, pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 19. juna 2009. godine predlagaču dosuđeno i 8.560,27 KM na ime troškova izvršenja. Vrhovni sud je također istakao da predlagač već duži niz godina nije mogao naplatiti navedeno svoje potraživanje jer je apelantov račun blokiran. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo (član 47. u vezi sa članom 6. Zakona o stečajnom postupku) kada su utvrdili da su ispunjeni zakonom propisani uslovi i razlozi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Shodno navedenom, te imajući u vidu da su nižestepeni sudovi odlučili o otvaranju stečajnog postupka nad apelantom, a da pri tome nisu uzeli u obzir potraživanja predlagača po osnovu Arbitražne odluke, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori, da su nižestepeni sudovi, kao prethodno pitanje, trebali riješiti pitanje priznanja inostrane Arbitražne odluke, odnosno utvrditi da arbitraža nikada nije bila ni ugovorena između predlagača i apelanta. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da revizioni navodi ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, te je primjenom člana 248. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP-a, a sve u vezi sa članom 11. stav 8. Zakona o stečajnom postupku, donio odluku kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je presuda Okružnog suda od 28. decembra 2006. godine kojom je utvrđena apelantova obaveza plaćanja troškova, „utemeljena na pravno nepostojećoj pravnoj osnovi (arbitražna odluka T-43/92 od 29. 05. 1998.gdine)“. Stoga, apelant smatra da su „osporena rješenja, čiji je pravni osnov presuda Okružnog suda od 28. decembra 2006. godine, pravno ništava i ne mogu biti pravni osnov za otvaranje stečajnog postupka nad PPP „Domet“ (apelant)“.

8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant je predložio da „Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Okružnom privrednom sudu i stečajnom upravniku da u predmetu broj 57 0 St 089763 14 St 2 ne poduzimaju nikakve mjere usmjerene na brisanje apelanta iz registra privrednih organizacija sve do pravomoćnog okončanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj IP-1511/04 i parničnog postupka u predmetu istog suda broj 71 0 P 160310 13 P u smislu stavova iz odluke Ustavnog suda broj AP-3724/10 od 13. juna 2012. godine“. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je naveo da „ima pravni interes da spriječi brisanje apelanta iz registra privrednih organizacija i time se otkloni trajni gubitak imovine i nenadoknadive štete apelantu i Dževadu Haznadar apelantovom vlasniku“.

9. Podneskom od 26. marta 2015. godine apelant je dopunio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere s prijedlogom da „Ustavni sud u odnosu na Viši privredni sud i Vrhovni sud donese istu privremenu mjeru koja se traži za Okružni privredni sud i stečajnog upravnika u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 ST 089763 14 St 2“. S tim u vezi apelant je naveo da „osnovanost zahtjeva za donošenje privremene mjere ukazuje rješenje Okružnog privrednog suda broj 57 0 ST 089763 14 St 2 od 17. marta 2015. godine kojim se nalaže brisanje apelanta PPP „Domet“ iz sudskog registra u cilju sprečavanja nanošenja nenadoknadive štete apelantu, trajnim gubitkom imovine.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud privremenom mjerom spriječi postupanje po rješenju o otvaranju stečajnog postupka, što u suštini znači da traži da Ustavni sud privremenom mjerom traži obustavljanje stečajnog postupka do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će izvršenjem osporenih rješenja apelant pretrpiti štetu zbog trajnog gubitka imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenje takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koja je neophodna u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-415/15 (PPP «Domet» Glamočani) | Sudska praksa | Aktio