Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5704/14 (S. L.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5704/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-5704/14, rješavajući zahtjev Stanka Lekića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Stanka Lekića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je, 11. decembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 026675 14 Rev od 13. novembra 2014. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 026675 13 Gž od 21. februara 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 026675 06 P od 10. jula 2013. godine. Apelant je takođe, 30. marta 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Milanu Malkiću raspolaganje nekretninama upisanim u z.k. ulošku broj 18 K.O. Koljani i da se izvrši storniranje upisa Milana Malkića u navedenom z.k. ulošku a koji je upisan dana 14. aprila 2014. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 026675 06 P od 10. jula 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Milana Malkića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu preda u posjed nekretnine precizirane u presudi te da se obaveže tuženi da prizna i trpi i da apelantu izda pravno valjanu ispravu podobnu za prepis predmetnih nekretnina koje se nalaze u posjedu tuženog, na apelanta ili da se na osnovu presude izvrši prenos i i prepis predmetnih nekretnina u katastarskom operatu na apelanta. Presudom je utvrđeno da je tuženi na temelju održaja postao vlasnik predmetnih nekretnina što je apelant dužan da trpi i prizna da se tuženi na osnovu te presude uknjiži u zemljišnim knjigama kao vlasnik navedenih nekretnina. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Osnovni sud se, također, oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje po protivtužbi tuženog u dijelu u kojem se traži da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove RS- Poslovna jedinica Laktaši brisanje apelanta u zemljišnim knjigama kao vlasnika predmetnih nekretnina i kao novog vlasnika tih nekretnina upiše tuženi i u tom dijelu je protivtužba odbačena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant podnio predmetnu tužbu kojom je tražio da mu tuženi preda u posjed predmetne nekretnine za koje je apelant tvrdio da su njegovo vlasništvo; da se 1954. godine dogovorio sa ocem tuženog pokojnim Đurom Malkićem da mu preda sve svoje nekretnine kako bi ih isti koristio u poljoprivredne svrhe te da predmetne nekretnine može i kupiti ako u 1955. godine obezbijedi novac za kupovinu uz uvjet da pokojni Đuro Malkić plaća porez za zemljište; da je Đuro Maklkić umro 1982. godine a da apelantu nije vratio predmetne nekretnine koje je, kako je apelant saznao, upisao na svoje ime u katastarski operat i posjedovne listove 1957. godine; da je apelant 2004. godine saznao da je tuženi prepisao nekretnine na sebe nakon smrti njegovog oca. Navedeno je i da je tuženi podnio protivtužbu kojom je tražio da se utvrdi da je putem dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i da se obaveže apelant da trpi i prizna navedeno te da se tuženi na osnovu presude uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina.
3. Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je apelant uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina te da su tuženi i njegov pokojni otac u posjedu spornog zemljišta od 1954. godine. Navedeno je da je utvrđeno da je državina tuženog i njegovog oca savjesna budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je nesporno da je otac tuženog kupio predmetno zemljište od vlasnika-apelanta, isplatio cijenu od 70.000,00 tadašnjih dinara na način da je prodao parcelu preciziranu u presudi pa taj novac iskoristio za kupovinu spornih nekretnina te da je po tom osnovu stupio u posjed predmetnih nekretnina. Utvrđeno je da je otac tuženog predmetne nekretnine neometano koristio sve do svoje smrti 1982. godine zbog čega je, prema mišljenju Osnovnog suda, opravdano vjerovao da je vlasnik predmetnih nekretnina. Navedeno je da je utvrđeno i da je tuženi bio savjesni posjednik koji je bio upisan i u katastarskoj evidenciji i da je predmetne nekretnine i naslijedio iza svog oca po rješenju o nasljeđivanju broj O 765/94 od 19. novembra 1995. godine sa udjelom 14/15 dok je sunasljednik predmetnih nekretnina po tom rješenju Nada Stanić koja je svoj udio od 1/15 poklonila tuženom ugovorom o poklonu od 12. novembra 2004. godine nakon čega se tuženi upisao u katastarskoj evidenciji nekretnina kao njihov isključivi posjednik. Imajući u vidu navedeno te kako, prema obrazloženju Osnovnog suda, apelant navedena utvrđenja niti jednim dokazom i argumentom prezentiranim u toku postupka nije doveo u pitanje, taj sud je zaključio da je tuženi na osnovu člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) stekao održajem pravo vlasništva na istim jer ih je držao u posjedu preko 20 godina. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 026675 13 Gž od 21. februara 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastava žalbe i takse na žalbu u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje te navedeno da je ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, taj sud utvrdio da je žalba neosnovana. Okružni sud je istakao da činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda prihvata i taj sud te je donio odluku kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 026675 14 Rev od 13. novembra 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita i da revizionim navodima nije dovedena u pitanje. Navedeno je da je odredbom člana 28. stav 4. Zakona propisano da savjestan držalac nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva na toj stvari protekom roka od 20 godina a da je odredbom člana 72. stav 2. istog zakona propisano da je državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. S tim u vezi je navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant, koji je uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, prodao predmetne nekretnine ocu tuženog 1954. godine koji mu je isplatio kupoprodajnu cijenu i odmah ušao u posjed predmetnih nekretnina i upisao se u katastarsku evidenciju kao posjednik i koje je nesmetano koristio sve do svoje smrti 1982. godine kada ih je nastavio koristiti tuženi koji se i upisao kao posjednik tih nekretnina. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je istako da su tuženi i njegov otac s pravom vjerovali da su titulari prava vlasništva na predmetnim nekretninama bez obzira što se nisu upisali kao vlasnici u zemljišnim knjigama te da su nesmetano koristili predmetno zemljište preko 20 godina zbog čega su održajem nesporno stekli i pravo vlasništva. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da je nesporno dokazao da otac tuženog nikada nije kupio predmetne nekretnine od njega, kao i da je ugovor o kupoprodaji koji se pominje i o kojem svjedoči svjedok poimenično naveden u presudama, krivotvoren i da nikad nije postojao već je izmišljen. Također navodi da je izvod iz zemljišne knjige iz kojeg je vidljivo da je on vlasnik predmetnog zemljišta, jedini validni dokaz po tom pitanju a da posjedovno stanje nije bitno. Zbog navedenog apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se stornirati raspolaganje predmetnim nekretninama od strane tuženog kao i da se stornira upis u zemljišne knjige tuženog do donošenja odluke o apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman