Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-896/15 (V. M.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-896/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-896/15, rješavajući zahtjev Veljka Marića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Veljka Marić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Veljko Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 26. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030905 14 Rev od 21. januara 2015. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030905 14 Gž 3 od 30. aprila 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030905 13 P 3 od 17. januara 2004. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 030905 13 P 3 od 17. januara 2004. godine“, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 030905 13 P 3 od 17. januara 2004. godine, donesenom po tužbi apelanta radi utvrđenja i predaje u posjed, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva na stambenom objektu – porodičnoj kući izgrađenoj u Banja Luci u ulici Kajmakčalanska broj 29 (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) na dijelu zemljišta na kome je nekada bila baraka u kojoj je Maho Džigumović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) imao stan površine 46m2, što je prvotuženi dužan priznati i predati apelantu u posjed stan u prizemlju predmetne kuće kako je sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.772,50 KM, a Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: drugotužena) u iznosu od 21.925,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je prvotuženi bio nosilac stanarskog prava na stanu površine 46m2 koji se nalazio u dupleksu barake (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koja je vlasništvo Kombinata „Mladen Stojanović“ iz Banja Luke, te da je isti napustio tokom 1992. godine zbog ratnih dejstava. Također je utvrđeno da je navedena baraka uništena u februaru 1993. godine usljed podmetnute eksplozivne naprave, te da je apelant tokom 1997/1998. godine, bez prethodno pribavljene urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, na temeljima ostataka uništene barake odnosno stana prvotuženog, sagradio porodičnu kuću sa površinom od 52,85 m2 u prizemlju i 49,36 m2 u potkrovlju, odnosno ukupne površine od 102,21 m2. Porodična kuća je sagrađena na zemljištu koje ima karakter neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na kome je pravo korištenja radi gradnje upisano u korist „Stambenog preduzeća“ Banja Luka, dok je pravo raspolaganja upisano u korist društvene svojine. Pored navedenog utvrđeno je da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica- Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka) broj 05-050-02-02-2292/99 od 14. avgusta 2002. godine prvotuženom priznato pravo na povrat u posjed stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava, te da je u cilju izvršenja navedenog rješenja, prvotuženi 10. aprila 2009. godine uveden u prizemlje apelantove predmetne kuće gdje i živi sa svojom porodicom.

3. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je istakao da je apelant porodičnu kuću sagradio na zemljištu koje se nalazi u društvenoj svojini, te polazeći od činjenice da mu navedeno zemljište nije dodijeljeno radi gradnje, odnosno da nije bio privremeni ni trajni korisnik tog zemljišta kao i da za gradnju nije imao potrebno odobrenje (urbanističku i građevinsku dozvolu), prvostepeni sud je zaključio da apelant kao bespravni graditelj ne može steći pravo vlasništva na porodičnoj kući shodno odredbama člana 17. 18. i 65. Zakona o građevinskom zemljištu, a u vezi sa članom 12. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), te je s tim u vezi odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 030905 14 Gž 3 od 30. aprila 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 900,00 KM kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.050,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda naveo da se građenjem na zemljištu u društvenoj svojini, bez utvrđenog prava korištenja radi gradnje, ne može steći trajno pravo vlasništva i korištenja, jer je apelantova porodična kuća izgrađena bez prethodnog odobrenja općine koja raspolaže sa zemljištem na kojem je izgrađena apelantova kuća. Dalje, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može raditi ni o sticanju svojine gradnjom nove stvari, jer se radi o gradnji na društvenom, a ne na zemljištu u svojini građana.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 030905 14 Rev od 21. januara 2015. godine, odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova ukazujući da je tokom postupka nesporno dokazano da je apelant bi nesavjesni graditelj, jer je znao da gradi na zemljištu koje nije njegovo i koje mu nije dodijeljeno na korištenje radi gradnje, zbog čega nije ni mogao pribaviti urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, a što je uslov da bi se uopšte moglo pristupiti gradnji građevinskog objekta. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o građenju i ZOSPO.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao hronologiju postupanja redovnih sudova te smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo budući da „nisu odlučili o predmetu spora (sticanje prava vlasništva) već su se bavili legalizacijom objekta“. Postupak legalizacije objekta je u toku i u tom postupku će se utvrditi „da tužitelj ima pravo da legalizuje bespravno sagrađen objekat a time i stekne prava na građevinskom zemljištu ili će odbiti zahtjev i naložiti vlasniku da sruši objekat“. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je „lice koje živi od niske penzije, supruga je nezaposlena, a kćerka studira,“ te smatra da bi mu „izvršenjem prvostepene presude u cilju naplate troškova postupka bila nanesena nepopravljiva šteta jer bi ostao bez imovine i sredstava za život“. Stoga, predložio je da „Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane izvršenja Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 030905 13 P 3 od 17. januara 2014. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine“.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na navodima da je očigledno da će izvršenjem pravosnažne presude apelant pretrpiti štetu budući da će zbog isplate troškova postupka ostati bez imovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju sami po sebi nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere neophodno u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-896/15 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio