Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/15 (Š. M.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1036/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1036/15, rješavajući apelaciju Štefice Matković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Štefice Matković, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 023187 15 U od 24. februara 2015. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Štefica Matković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ešref N. Gracić advokat iz Sarajeva podnijela je 10. marta 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 023187 15 U od 24. februara 2015. godine i rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23- 3757/14 od 30. decembra 2014. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-1888/99 od 12. februara 2015. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. U upravnoj stvari Mirele Svete (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv tadašnjeg Ministarstva prostornog uređenja, stambenih i komunalnih poslova Knatona Sarajevo, radi poništenja rješenja, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, donio presudu broj U-370/97 od 5. juna 1998. godine, kojim je tužba odbijena. Tužbom je osporena zakonitost rješenja kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Sarajevu, u ulici Ferde Hauptmana broj 12/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Kantonalni sud je cijeneći zakonitost osporenog rješenja tužbu odbio jer je utvrdio da je na predmetnom stanu Jure Svete, djed tužiteljice, do svoje smrti 26. maja 1992. godine bio nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP). Činjenica da je tužiteljica sa djedom kao NSP zaključila u oktobru 1990. godine ugovor o doživotnom izdržavanju je za Kantonalni sud u konkretnoj situaciji samo konstatacija a ne i dokaz da je s njim živjela u zajedničkom domaćinstvu.

3. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je presudom broj Už-161/99 od 24. februara 2000. godine žalbu tužiteljice odbio, cijeneći da je Kantonalni sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

4. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice od 2. jula 1999. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana, Uprava je donijela rješenje broj 23/6-372-P-1888/99 od 28. juna 2003. godine, potvrđeno rješenjem Ministarstva, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za vraćanje stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužiteljica na okolnost da je bila član porodičnog domaćinstva NSP i da joj stoga pripada pravo na povrat predmetnog stana, između ostalog dostavila ugovor o doživotnom izdržavanju od 10. oktobra 1990. godine, ovjeren kod Osnovnog suda I Sarajevo 20. decembra 1990. godine. Na održanoj usmenoj raspravi predstavnik vlasnika predmetnog stana „Energoinvest“ d.d. Sarajevo je ukazao da se radi o presuđenoj stvari jer je presudom Vrhovnog suda broj Už- 161/99 od 24. februara 2000. godine odbijen zahtjev tužiteljice u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. S obzirom na tu činjenicu, Uprava je odbila zahtjev tužiteljice za povrat predmetnog stana.

5. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4339/03 od 17. marta 2004. godine žalba tužiteljice je odbijena.

6. Tužiteljica je pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja kojim je njen zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen. Kantonalni sud je donio presudu broj U- 367/04 od 20. februara 2006. godine kojom je tužba uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen Upravi na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je ocijenio da osporena rješenja nisu donesena na pravilan i zakonit način budući da su oba utemeljena na činjeničnom stanju vezanom za status tužiteljice na predmetnom stanu u vezi s upravnim postupkom kojeg je vodila povodom zahtjeva za prenos stanarskog prava, primjenom odredaba Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Uprava i Ministarstvo, kako je dalje navedeno, nisu cijenili provedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje u okviru postavljenog zahtjeva tužiteljice primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), niti su u vezi s tim utvrđivane pravno relevantne činjenice.

7. Rješavajući u ponovnom postupku Uprava je donijela rješenje broj 23/6-372-P-1888/99 od 11. marta 2008. godine, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za vraćanje u posjed predmetnog stana. Imajući u vidu upute Kantonalnog suda, Uprava je provela postupak i nakon ocjene dokaza rješenjem odbila zahtjev za povrat stana primjenom odredbi člana 6. stav 2. ZSO. Uprava je ocijenila da se tužiteljica u predmetni stan uselila u oktobru 1990. godine na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju sa NSP, ali da sa NSP nije ostvarila ekonomsku zajednicu u predmetnom stanu pet ili više godina, iz kog razloga nije imala ni aktivnu legitimaciju da podnese zahtjev za povrat predmetnog stana.

8. Ministarstvo je odlučujući o žalbi, rješenjem broj 27/02-23-2621/08 od 25. aprila 2008. godine poništio rješenje Uprave od 11. marta 2008. godine i predmet vratio na ponovni postupak. Ministarstvo je ocijenilo da Uprava nije postupila po uputama Kantonalnog suda i nije utvrdila pravno relevantnu činjenicu stvarnog življenja tužiteljice u predmetnom stanu, kao ni činjenicu da li je 30. aprila 1991. godine predmetni stan bio dom tužiteljice.

9. U ponovnom postupku, Uprava je rješenjem broj 23/6-372-1888/99 od 13. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 23. decembra 2009. godine, odbila kao neosnovan zahtjev tužiteljice za vraćanje predmetnog stana u posjed. Cijeneći sve dokaze pojedinačano i ukupno, Uprava je utvrdila da tužiteljica nije faktički živjela i stanovala u predmetnom stanu na dan 30. april 1991. godine kao član porodičnog domaćinstva NSP, pa se ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. ZSO. Također je utvrđeno da tužiteljica nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene koje bi imalo pravo da se vrati u posjed stana.

10. U upravnom sporu kojeg je tužiteljica pokrenula osporavajući zakonitost rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 U 005317 10 U od 13. septembra 2011. godine kojom su osporena rješenja poništena i predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je ocijenio da su osporena rješenja donesena uz povredu pravila upravnog postupka te da sadrže nedostatke koji sprečavaju ocjenu zakonitosti. Naime, Kantonalni sud je naveo da su u osporenim rješenjima samo nabrojeni izvedeni dokazi i njihov sadržaj, ali ne i činjenično stanje koje je na temelju dokaza utvrđeno. Nedostaci su takve prirode da su učinili nemogućim ispitivanje zakonitosti rješenja odnosno pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa i zakonitosti samog rješenja.

11. Rješenjem Uprave broj 23/6-272-1888/99 od 4. maja 2012. godine, ponovo je odbijen zahtjev tužiteljice za vraćanje u posjed predmetnog stana na osnovu člana 6. stav 2. ZSO i člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.

12. Rješenjem Ministarsva broj 27/02-23-1144/12 od 20. juna 2012. godine poništeno je rješenje Uprave i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da nije jasno iz kojeg razloga je nekim dokazima poklonjena vjera a drugim nije, niti se iz dokumentacije u spisu na nedvosmislen način moglo zaključiti da nije ostvarena zajednica faktičkog življenja i stanovanja tužiteljice i NSP na da 30. april 1991. godine.

13. Rješavajući u ponovnom postupku, Uprava je donijela rješenje broj 23/6-372-1888/99 od 21. novembra 2014. godine kojim je potvrđeno da je Jure Svete bio NSP na predmetnom stanu, da tužiteljici kao članu porodičnog domaćinstva NSP pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana, da apelantica koristi predmetni stan bez pravnog osnova definisanog Zakonom o prestanku primjene pa joj je utvrđen prestanak privremenog korištenja uz obavezu da stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. U obrazloženju je navedeno da je prema uputama Ministarstva proveden ponovni postupak i na temelju ocjene svih provedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje iz kog proizlazi da je tužiteljica unuka NSP i da se smatra članom porodičnog domaćinstva temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog sa svojim djedom NSP. Zatim je utvrđeno da predmetni stan koristi apelantica od 12. novembra 1992. godine kada joj je „Energoinvest“ d.d. Sarajevo kao tadašnji vlasnik stana dodijelio predmetni stan ne temelju kojeg je zaključila ugovor o korištenju stana a zatim ga i otkupila. S obzirom da apelantica nije lice koje je tretirano članom 11. i 11 a. Zakona o prestanku primjene, utvrđeno je da stan koristi bez pravnog osnova prema ovom citiranom Zakonu, pa je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja.

14. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3757/14 od 30. decembra 2014. godine odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv rješenja Uprave. Iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupu proizlazi da je tužiteljica faktički živjela i stanovala u predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine kao član porodičnog domaćinstva svog djeda NSP pa se može smatrati licem iz člana 6. stav 2. ZSO.

15. Uprava je rješavajući u predmetu izvršenja rješenja donijela zaključak broj 23/6-372- 1888/99 od 12. februara 2015. godine kojim je utvrđeno da je rješenje Uprave broj 23/6-372- 1888/99 od 21. novembra 2014. godine postalo izvršno. Apelantici je naloženo da se u roku od sedam dana iseli iz predmetnog stana, a ukoliko ne preduzme radnje za iseljenje, prisilno administrativno iseljenje će se izvršiti 25. marta 2015. godine.

16. Apelantica je 12. februara 2015. godine pred Kantonalnim sudom protiv Ministarstva pokrenula upravni spor, radi poništenja rješenja od 30. decembra 2014. godine. Podneskom od 24. februara 2015. godine od Kantonalnog suda je zatražila da se donese privremena mjera kojom će se odložiti njena deložacija iz predmetnog stana, do okončanja upravnog spora pred tim sudom. Kantonalni sud je rješenjem broj 09 0 U 023187 15 U od 24. februara 2015. godine odbacio zahtjev za odlaganje osporenog rješenja. U obrazloženju je navedeno da apelantica ne traži odlaganje izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnijela tužbu (akt Ministarstva) već traži odlaganje izvršenja zaključka od 12. februara 2015. godine, pa u smislu člana 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnejm tekstu: ZUS) sud nije mogao odlučiti o istom. Osim toga, apelantica nije priložila dokaze koje je prema članu 17. ZUS-a bila dužna priložiti.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju potvrdio da je apelantica protiv akta Ministarstva pokrenula upravni spor pred tim sudom i da se prema Uputstvu VSTV-a prioritetno rješavaju predmeti iz 2011. godine a predmeti iz narednih godina, među kojima je i predmet apelantice, se u rad mogu uzeti samo po odobrenju predsjednika suda.

18. Ministarstvo smatra da nisu ispunjeni uslovi za dopustivost apelacije.

19. Apelantica ukazuje da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da u osporenim odlukama postoji povreda procesnog i materijalnog zakona jer je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza, kao i analiza zbog čega su neki dokazi prihvaćeni a drugi nisu. Ukazuje da se u suštini radi o zloupotrebi prava u postupku koji je povodom zahtjeva tužiteljice trajao više od 13 godina u kom periodu nije donesena niti jedna odluka u korist tužiteljice, sve do novembra 2014. godine kada je Uprava, za razliku od prethodnih, donijela potpuno drugačije rješenje. Apelantica je napomenula da je tužiteljica pored postupka za povrat stana vodila i postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana koji je pravosnažno okončan na način što je zahjtjev odbijen, a u tom postupku je, kako tvrdi, utvrđeno da tužiteljica nije bila član porodičnog domaćinsva NSP odnosno svog djeda. U vezi s postupkom iz kog su proizašle osporene odluke ističe da se iz mnogobrojnih rješenja i presuda dostavljenih uz apelaciju vidi niz nezakonitosti koje su pratile postupak, te je predožila da se usvoji njen zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje, konkretno deložacija iz predemetnog stana. Istakla je da je identičan zahtjev podnijela Upravi i Ministarstvu, ali da o njemu nije riješeno. Smatra da bi joj u slučaju izvršenja rješenja bila nanesena nepopravljiva šteta.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

21. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

22. U konkretnom slučaju, protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3757/14 od 30. decembra 2014. godine, apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u kojem još nije donesena konačna odluka i paralelno zatražila odlaganje izvršenja Zaključka Uprave broj 23/6- 372-1888/99 od 12. februara 2015. godine, koji je osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbačen na temelju odredbe iz člana 17. stav 4. ZUS-a. Iz izloženog proizlazi da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Kantonalnim sudom te da konačna odluka u tom predmetu, koji se vodi pod brojem 09 0 U 023187 15 U nije donesena, pa slijedi da je apelacija preuranjena. (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-964/07 od 19. aprila 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ).

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/15 (Š. M.) | Sudska praksa | Aktio