Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/14 (I. V.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1069/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-1069/14, rješavajući apelaciju Ive Vrgoča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Vrgoča podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0P 013403 12 Rev od 5. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Vrgoč (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, podnio je 6. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0P 013403 12 Rev od 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je uvažena revizija tužitelja i preinačena drugostepene presuda nadležnog suda tako što je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda kojom je utvrđeno da je apelant dužan trpiti da se u elektronskom ulošku, kao pravna posljedica, izvrši brisanje hipoteke upisane u korist apelanta na temelju rješenja prvostepenog suda od 15. aprila 1997. godine na iznos od 30.000,00 KM uz kamatnu stopu od 20% godišnje. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka tužitelju.
2. U predmetnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su na imovini (kuća) tužitelja bile upisane dvije hipoteke i to hipoteka prvog reda u korist banke na osnovu sudskog rješenja iz 1996. godine, te hipoteka drugog reda u korist apelanta na osnovu sudskog rješenje iz 1997. godine. Dalje je utvrđeno da je banka u izvršnom postupku (donošenjem rješenja o dosudi) naplatila svoja potraživanja od tužitelja iz njegove imovine (iako je hipotekarni dužnik dugovao banci veći iznos od izlicitiranog) na način da je izvršen prijenos prava vlasništva sa tužitelja na banku uz brisanje hipoteke hipoteke prvog reda. Dakle, banka je u konkretnom slučaju stekla pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige, te joj je izdat novi z.k.ul. broj u kojem nije bila upisana hipoteka drugog reda u korist apelanta. Četiri godine poslije je tužitelj od navedene banke kupio tu istu nekretninu gdje je tužitelju temeljem rješenja prvostepenog suda izdat izvod iz zemljišne knjige bez tereta, međutim, u kasnije formiranom elektronskom ulošku na predmetnoj nekretnini i dalje je ostala upisana hipoteka apelanta. Na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je predmetnom tužbenom zahtjevu udovoljio u cjelosti kao osnovanom uz obrazloženje da su bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 184. tada važećeg Zakona o izvršnom postupku i da su se donošenjem rješenja o dosudi trebala izbrisati sva prava i tereti. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da revident osnovano prigovara da je drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja iz razloga što je on nakon četiri godine zaključenjem novog kupoprodajnog ugovora sa bankom znao i morao znati da je sporna nekretnina opterećena hipotekom čije brisanje nije naloženo rješenjem izvršnog suda. U tom smislu, po ocjeni Vrhovnog suda, tužitelj je bio savjestan kupac sporne nekretnine temeljem načela povjerenja u istinitost zemljišne knjige, kupujući od banke kao vlasnika nekretninu bez tereta i znajući pri tome da zemljišno-knjižno stanje odgovara stvarnom stanju. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ustanovio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, pa je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na kojeg se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman