Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1323/14 (G. S.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1323/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1323/14, rješavajući apelacije Gordane Stevanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Gordana Stevanović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 016814 14 GŽ od 26. februara 2014. godine;

Milivoje Pašajlić i Radmila Vulić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 001407 12 REV od 3. juna 2014.

godine;

Dušan Krndija, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044170 12 REV od 1. augusta 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1323/14 Gordana Stevanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnijela je 24. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 016814 14 GŽ od 26. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena po tužbi tužitelja od 12. 12. 2012. godine, utvrđeno je da ostavinsku masu iza ostaviteljice D.M. ne čine nekretnine u Kamenici (njiva i šuma), bliže opisane u dispozitivu presude, što je apelantica, kao tužena, dužna priznati i trpiti da se u odnosu na navedene nekretnine izvrši redukcija sudskog testamenta. Pored toga, utvrđeno je da tužiteljima kao zakonskim nasljednicima iza ostaviteljice D.M. pripada pravo na nužni nasljedni dio na nekretninama (kuća, dvorište i njiva), te se vrši umanjenje raspolaganja koje je ostaviteljica učinila pomenutim sudskim testamentom, tako što se tužiteljima na navedenim nekretninama priznaje pravo na nužni nasljedni dio od po 1/8, što je apelantica dužna priznati i dozvoliti da se tužitelji u pogledu navedenih nekretnina upišu kao posjednici u katastarskim knjigama. U pogledu apelantičinih navoda da je predmeta odluka donesena bez glavne rasprave, sud je napomenuo da se radi o presudi na osnovu priznanja, budući da je apelantica na pripremnom ročištu priznala tužbeni zahtjev, pa se predmetna presuda i donosi bez raspravljanja, jer se prema članu 65. Zakona o parničnom postupku može donijeti u toku pripremanja glavne rasprave sve do zaključenja glavne rasprave, kao što je u konkrentom slučaju. Također, sud je zaključio da su paušalni i ničim dokazani apelantičini navodi da je bila prinuđena priznati tužbeni zahtjev, kao i da nema dokaza da je apelantica opozvala priznanje tužbenog zahtjeva prije donošenja presude.

2. AP-4028/14 Milivoje Pašajlić i Radmila Vulić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nevesinja, koje zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnijeli su 3. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 001407 12 REV od 3. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da u ostavinsku masu iza umrlog M.P. ne ulaze nekretnine u Nevesinju bliže opisane u dispozitivu presude, da se iz tog dijela ostavinske mase izdvoji po 1/6 dijela apelantima, te da se apelanti upišu kao suvlasnici u zemljišnim knjigama i katastarskoj evidenciji sa po 1/6 navedenih nekretnina. Pored toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene S.M. te je utvrđeno da je po osnovu sticanja u braku sa umrlim M.P. stekla ½ dijela spornih nekretnina, što su apelanti dužni priznati i dozvoliti joj da se upiše kao vlasnica u zemljišnim knjigama i katastarskoj evidenciji sa ½ dijela. Sud je zaključio da apelanti u konkrentom slučaju nisu dokazali da su zajedno sa ostaviocem dogovorili da zajedno grade i ulažu u predmetne nekretnine tako da to bude njihova zajednička imovina, dok je tužena-protivtužiteljica dokazala da je sa ostaviocem u toku braka zajednički sticala, odnosno ulagala u predmetne nekretnine, te da su njihovi doprinosi u zajedničkoj imovini jednaki, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-4802/14 Dušan Krndija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, kojeg zastupa Vesna Rujević advokatica iz Banja Luke, podnio je 10. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044170 12 REV od 1. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i drugih tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je ništav pismeni testament sastavljen pred sudijom Osnovnog suda u Banja Luci 1996. godine, kojim testamentom je M.K. raspolagao sa svojom imovinom za slučaj smrti u korist tužene M.V. U postupku je utvrđeno da je sporni testament, suprotno navodima apelanta i drugih tužitelja, sačinjen u obliku utvrđenom odredbama čl. 68. i 69. Zakona o nasljeđivanju, tj. da ga je sačinio sudija nadležnog suda koji je prethodno utvrdio identitet zavještaoca M.K., da je testament sačinjen prema kazivanju M.K., da mu je testament pročitan u prisustvu dva svjedoka, te da je M.K. izjavio da je to njegov testament i na njega je stavio otisak prsta, da su se dva svjedoka potpisala, a sudija potvrdio da su ove radnje izvršene. Zbog navedenog, sud je zaključio da je predmetni testament punovažan u smislu pomenutog Zakona. Osim toga, sud je zaključio da apelant i drugi tužitelji nisu dokazali da M.K. u vrijeme sačinjavanja testamenta nije bio sposoban za rasuđivanje, jer to ne proizilazi iz izjave svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koji je sud u potpunosti prihvatio.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1323/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, dok je u predmetu broj AP 1323/14 apelantica ukazala i na dužinu trajanja ostavinskog postupka pred Osnovnim sudom u Zvorniku i Okružnim sudom u Bijeljini. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu broj AP 1323/14, koji je na dvije sudske instance ukupno trajao jednu godinu i dva mjeseca, bila primjerena okolnostima u apelantičinom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1323/14 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio