Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1446/14 (M. T.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1446/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1446/14, rješavajući apelaciju Milorada Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Tomića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040748 12 Rev od 3. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 1. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040748 12 Rev od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o zamjeni od 3. aprila 2001. godine, sa aneksom ugovora o zamjeni od 14. marta 2002. godine, zaključen između F.H. sa jedne strane, te R.T., apelanta, M.T. i M.K. sa druge strane, pravno ništav, kao i da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prenosa prava vlasništva na nekretninama i upis istih, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, te da se naloži brisanje upisa provedenih na osnovu predmetnog ugovora i rješenja i uspostavi prijašnje stanje. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelant iskazuje spornost činjenica da li ugovor o zamjeni sadrži označene razloge istaknute ništavosti, a koje imaju u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, te da li je aneks ugovor o zamjeni sklopljen od strane apelanta, njegove braće i sestre, koje je on zastupao, ili je njegov potpis krivotvoren. U vezi s tim, sud je, ukazujući da relevantne odredbe predmetnog zakona određuju da je rokom ograničeno pravo da se zahtjeva poništenje ugovora, a koji rok (najduži je tri godine) je nesporno istekao, zaključio da nije bilo neophodno da utvrđuje, niti cijeni razloge koji se tiču eventualne prevare (zablude) niti eventualne nesrazmjere u uzajamnom davanju po tom ugovoru, pri čemu je ocijenio da su navodi tužbe da je pomenuti ugovor zelenaški ugovor proizvoljno istaknuti, jer se i ne ističu elementi zelenaštva, niti se oni po apelantu dokazuju. Nadalje, sud je, na osnovu provedenih dokaza, zaključio da je apelant u svoje ime, te kao punomoćnik svoje braće i sestre kao ostalih prodavatelja, sklopio aneks ugovora o zamjeni potpisujući isti, osnovom kojeg je i izvršena promjena upisa vlasništva čije brisanje i traži radi uspostavljanja prijašnjeg stanja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da ne postoje razlozi koje pretpostavljaju relevantne odredbe navedenog zakona za utvrđenje pravne ništavosti pomenutog ugovora i aneksa istog, uknjižbe prijenosa prava vlasništva i uspostave prijašnjeg stanja, kako to apelant traži, koji zaključak, uz činjenicu da tužbom nije obuhvatio braću i sestru, kao suvlasnike zamijenjenih nekretnina, jer oni imaju položaj jedinstvenih suparničara, je opredijelio sud da donese odluku kao u izreci presude.

2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1446/14 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio