Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/12 («Alternativna televizija» preduzeće za informisanje d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Upis u sudski registar
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1455/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-1455/12, rješavajući apelaciju d.o.o. «Alternativna televizija» preduzeće za informisanje d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka
a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. «Alternativna televizija» preduzeće za informisanje d.o.o. Banja Luka podnesena protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 66 0 Reg 000072 12 Pž od 10. februara 2012. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 057 0 Reg 11 000708 od 1. decembra 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Alternativna televizija» preduzeće za informisanje d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Tatjana Ćurlik, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 66 0 Reg 000072 12 Pž od 10. februara 2012. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 057 0 Reg 11 000708 od 1. decembra 2011. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio od izvršenja osporena rješenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 6. februara 2013. godine.
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP-1455/12 od 27. juna 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 057 0 Reg 11 000708 od 1. decembra 2011. godine odbijena je prijava apelanta kao predlagača za upis u sudski registar usklađivanja akata sa Zakonom o privrednim društvima i usklađivanja djelatnosti sa Zakonom o klasifikaciji djelatnosti i Uredbom o klasifikaciji djelatnosti.
4. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je predlagač uz prijavu za upis usklađivanja akata sa Zakonom o privrednim društvima i usklađivanja djelatnosti sa Zakonom o klasifikaciji djelatnosti i Uredbom o klasifikaciji djelatnosti dostavio Odluku o usklađivanju Ugovora o osnivanju privrednog društva „Alternativna televizija“ d.o.o. Banjaluka sa navedenim zakonima i Uredbom, notarski ovjerenu ispravu pod brojem OPU broj-476/11 koju je kasnije svojim obavještenjem notar osporio (navodi da je previdio odredbe člana 168. stav 1. Zakona o privrednim društvima).
5. Dalje je navedeno da je među strankama nesporno da notarski akt broj: OPU-476/11 nisu potpisali suosnivači apelanta S.I., A.K. i S.S. (što potvrđuje i notar) što je obavezno u smislu člana 168. stav 1. Zakona o privrednim društvima i da osnivački akt apelanta koji je na snazi ne predviđa da se izmjene osnivačkog akta mogu donositi bez saglasnosti svih osnivača, a sve u skladu sa članom 47. Ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću (apelanta) koji je notarski obrađen od strane notara pod brojem OPU broj 330/09.
6. Navedeno je da je sporno da li notarska isprava ima obavezujuću snagu za sud ili je sud ovlašten da ispituje zakonitost notarske obrađene isprave. Po mišljenju prvostepenog suda registarski sud nije u obavezi da prihvati notarsku ispravu kao javnu ispravu ne ulazeći u sadržaj isprave. Ukoliko bi sud notarsku ispravu prihvatio „zdravo za gotovo“ odnosno ukoliko registarski sud ne bi bio ovlašten ocjenjivati istinitost činjenica navedenih u notarskoj ispravi to bi značilo da je registarski sud dužan upisati podatak koji je suprotan zakonu i slobodnom sudijskom uvjerenju. Navedeno je da se može zaključiti da je utvrđivanje zakonitosti notarske isprave prethodno pitanje koje sud utvrđuje prilikom donošenja rješenja o registraciji shodno članu 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku i da rješavanje ovog prethodnog pitanja ima pravno dejstvo samo u postupku registracije. Sud nije razmatrao da li je notar na propisan način stavio svoju ispravu van snage jer i da notar nije osporio svoj akt sud ga kao takvog ne bi prihvatio jer je u suprotnosti sa članom 168. stav 1. Zakona o privrednim društvima i članom 47. Ugovora o osnivanju apelanta. Prema tome, sud je svojim zaključkom pozvao apelanta da otkloni nedostatak odnosno pozvao ga da donese izmijenjen osnivački akt potpisan od svih osnivača u smislu člana 168. stav 1. Zakona o privrednim društvima, ali je apelant odbio da to učini i predložio da sud svoj zaključak stavi van snage.
7. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Viši privredni sud rješenjem broj 66 0 Reg 000072 12 Pž od 10. februara 2012. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. U obrazloženju rješenja Višeg privrednog suda se navodi da je zakonska pretpostavka po kojoj javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje nije preasumptio iuris et te iure (neoboriva zakonska pretpostavka). Naprotiv, dopušteno je dokazivati da nije sastavljena u propisanoj formi, da je njen sadržaj neistinit ili se dovodi u sumnju autentičnost isprave. Stoga kako je notar kao izdavalac ove javne isprave sam ukazao da notarska isprava nije u skladu sa zakonom jer je u pitanju povreda člana 168. Zakona o privrednim društvima, što znači da je osporen njen sadržaj, nije bilo smetnje da registarski sud sam cijeni valjanost ove isprave u registarskom postupku u smislu postojanja materijalnog nedostatka koji sprečava upis traženih promjena jer isprava koja je prilog prijavi za upis traženih promjena nije donesena u skladu sa zakonom i osnivačkim aktom predlagača (jer prema odredbama Ugovora o osnivanju za izmjenu osnivačkog akta također je potrebna saglasnost svih osnivača) a što je potvrđeno i od strane izdavaoca te isprave.
9. Dalje je navedeno da iz podataka spisa jasno proizlazi da apelant u ostavljenom roku nije postupio po zaključku suda i dostavio naknadnu saglasnost drugih osnivača zbog čega su postojali razlozi da se prijava odbije i zbog nepostupanja predlagača u ostavljenom roku primjenom odredbe iz člana 54. stav 3. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Republici Srpskoj što bi obrazloženje ovog suda u odnosu na nedostatak materijalnih uslova činilo nepotrebnim.
10. Ispitivanje postojanja materijalnih uslova za upis tražene promjene (član 53. stav 1. Zakona o registraciji) ne može se ekstenzivno tumačiti tj. da se u apsolutnom smislu prizna dokazna snaga javne isprave u ovom postupku (a takva isprava je osporena i od strane njenog izdavaoca na koga su prenesena ovlaštenja državne vlasti da sačinjava javne isprave). Stoga kako je izmjena osnivačkog akta sačinjena bez saglasnosti svih osnivača tj. u suprotnosti i sa osnivačkim aktom apelanta i sa Zakonom o privrednim društvima (član 168. stav 1. Zakona o privrednim društvima) onda nije smetnja da se ovaj nedostatak cijeni u ovom postupku kao nedostatak materijalno-pravnog karaktera koji se cijeni samo u ovom postupku.
11. Viši privredni sud je napomenuo da u postupku registracije nema presuđene stvari što znači kada se taj nedostatak otkloni apelant ima mogućnost da u skladu sa odredbama materijalnog propisa koji uređuje postupak izmjene osnivačkog akta izvrši upis tražene promjene u sudski registar tako da odbijanje upisa prema podnesenoj prijavi u ovom postupku ne znači definitivan gubitak prava na upis promjena koje su od značaja za pravni promet, a koje se upisuju u sudski registar.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta sudovi su pogrešno, nezakonito i proizvoljno zaključili da je za izmjenu osnivačkog akta neophodna saglasnost svih članova apelanta. Ističe da je zbog pogrešnog pristupa sudova u rješavanju predmetnog materijalno pravnog pitanja građansko pravna obaveza apelanta na usklađivanje svog statuta donošenjem izmjene osnivačkog akta grubo onemogućena jer odbijanje prijave ima i materijalno pravnu posljedicu. Navodi da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Po mišljenju apelanta sudovi nisu postupali po Zakonu o registraciji poslovnih subjekata u Republici Srpskoj već su proizvoljnom primjenom prava na nedozvoljen način neovlašteno odlučivali o notarski obrađenoj ispravi i na taj način prekoračili granice ovlaštenja koja ima registarski sud po navedenom zakonskom propisu. Navedeno iz razloga što se notarski obrađena isprava može preispitivati isključivo u zasebnom parničnom postupku za koji je nadležan drugi sud. Prema tome, po mišljenju apelanta registarski sud nije stvarno nadležan da ispituje notarski obrađenu ispravu. Ističe da u predmetnom postupku prvostepeni sud nije zakazao ni ročište kako bi apelantu omogućio da dokaže netačnost tvrdnji protivpredlagača i na taj način sud je onemogućio apelantu da raspravlja. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant navodi da bi izvršenjem osporenih rješenja za apelanta mogle nastati nesagledive posljedice jer posluje u opštepoznatim teškim ekonomskim uslovima u Bosni i Hercegovini.
13. U dopuni apelacije apelant obavještava Ustavni sud da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-52/11 od 27. decembra 2010. godine utvrđeno da Uredba o klasifikaciji djelatnosti RS („Službeni glasnik RS“ broj 119/01) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o klasifikaciji djelatnosti i registru poslovnih subjekata po djelatnostima u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 74/10).
14. Zakon o privrednim društvima RS („Službeni glasnik RS“ br. 127/08, 58/09 i 100/11) u relevantnom dijelu glasi:
Izmjene osnivačkog akta i ugovora članova društva
Način izmjene
Član 168. (1) Osnivački akt društva sa ograničenom odgovornošću može se mijenjati samo jednoglasnom odlukom svih članova društva, ako tim aktom nije drukčije određeno. (2) Osnivačkim aktom društva sa ograničenom odgovornošću može se odrediti da se taj akt mijenja većinom glasova, ali ne manjom većinom od obične većine glasova svih članova društva sa ograničenom odgovornošću. (3) Ugovor članova društva sa ograničenom odgovornošću može odrediti da se taj akt može mijenjati samo jednoglasnom odlukom svih članova društva, ako tim aktom nije drukčije određeno. (4) Ugovor članova društva sa ograničenom odgovornošću može odrediti da se taj akt može mijenjati i većinom glasova, ali ne manjom većinom od obične većine svih glasova članova društva sa ograničenom odgovornošću. (5) Izuzetno od st. 1 do 4. ovog člana izmjene osnivačkog akta i ugovora članova društva sa ograničenom odgovornošću u kojima se mijenjaju prava nekog člana društva vrše se uz suglasnost tog člana.
Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 42/05 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi:
Ispitivanje prijave
Član 54. (1) Nadležni registarski sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana od dana prijema prijave provjeriti da li su uz prijavu za registraciju predate potrebne registarske isprave, te da li su iste u skladu sa posebnim propisima Republike Srpske kojima je uređeno osnivanje, organizacija i poslovanje pojedinačnih poslovnih subjekata. (2) Ako prijava za upis u Registar sadrži zahtjev koji ne odgovara zakonom propisanim uslovima ili ako isprava koja se prilaže prijavi ne sadrži i sve podatke koji se upisuju u Registar ili ako u pogledu sadržaja ne odgovara sadržaju propisanom zakonom, sud će pozvati podnosioca prijave i zaključkom naložiti da izvrši neophodne ispravke u roku koji ne može biti duži od 30 dana. (3) Ako podnosilac prijave ne postupi na način i u roku predviđenom odredbom stava (2) ovog člana sud će odbiti prijavu za upis u Registar.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
16. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvo odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav
1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Kőnig protiv savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
18. Ustavni sud dalje podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više predmeta (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 146/05 od 20. decembra 2005. godine, broj AP-65/06 od 9. maja 2007. godine i broj AP-2159/12 od 27. juna 2012. godine i AP-3980/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) zaključio da se ne može smatrati da se postupak upisa u sudski registar tiče određivanja građanskih prava, te je zaključio da je sudski registar-registar podataka i registar isprava, i da se u takvom postupku ne odlučuje o sticanju ili gubitku prava učesnika zbog čega član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na taj postupak.
19. Ustavni sud smatra da je njegova dosadašnja praksa u vezi sa upisom u sudski registar primjenjiva i na konkretan predmet. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku, u kojem je odbijena prijava apelanta za upis u sudski registar, nije odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta, odnosno da taj postupak nije bio odlučujući za njegova privatna prava i obaveze. Budući da garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Također, apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama odlučivalo o postojanju zakonskih uslova za upis u sudski registar, a ne o imovinskim pravima apelanta, pa se shodno tome, u predmetnom postupku nije odlučivalo o imovini apelanta u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizlazi zaključak da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman