Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1503/13 (Ž. Š. i drugi)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1503/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1503/13, rješavajući apelacije Žarka Šikmana i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Žarko Šikman, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 023173 13 RSŽ 3 od 18. februara 2013. godine;

Ramiz Mahmutović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004873 10 GŽ od 17. januara 2014. godine;

"Agrokrajina" AD Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037797 13 REV od 18. decembra 2013.

godine;

"Energopetrol" d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 022944 13 REV od 5.

decembra 2013. godine;

"Unicredit Bank" d.d. Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 RS 030007 11 RSŽ od 31. januara 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1503/13 Žarko Šikman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Milorad Đurđević advokat iz Dervente, podnio je 10. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 023173 13 RSŽ 3 od 18. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tužene Općine Brod o prestanku radnog odnosa apelanta i naloži se tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove Šefa odsjeka i višeg stručnog saradnika za upravno-pravne poslove u Odsjeku za boračko-invalidsku zaštitu, koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da tužena apelantu isplati naknadu na ime izgubljene plaće, toplog obroka i regresa. Pored toga, sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po apelantovom zahtjevu za utvrđenje da je apelant ispunio uslov iz člana 30. stav 3. Uredbe o stručnom ispitu za rad u upravi Republike Srpske. U postupku je utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tužene prestao jer nije položio stručni ispit ni nakon provedenih 13 godina rada kod tužene, a koji moraju imati svi službenici u organima uprave u skladu sa Zakonom o državnoj upravi Republike Srpske, tj. apelant se oglušio o obavezu polaganja stručnog ispita, koja mu je više puta nalagana od strane tužene, uz upozorenje da će mu u protivnom prestati radni odnos. Zbog navedenog, zaključeno je da su odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelanta bile zakonite. Osim toga, sud je zaključio da nije stvarno nadležan za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje da je apelant položio stručni ispit, budući da prema Uredbi o stručnom ispitu, zaposleni koji su položili stručni ispit, mogu podnijeti zahtjev da im se rješenjem utvrdi postojanje prava koja im pripadaju po ovom osnovu, te da se zahtjev podnosi Agenciji za državnu upravu.

2. AP-670/14 Ramiz Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić advokatica iz Tuzle, podnio je 12. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004873 10 GŽ od 17. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo-Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla uplati doprinose za PIO/MIO za period od decembra 2005. do februara 2006. godine, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati razliku manje isplaćenih plaća za pomenuti period u iznosu od 319,83 KM. U odnosu na odbijajući dio presude, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je tuženi u spornom periodu umanjenu plaću isplatio apelantu kao naknadu za topli obrok, tj. da je navedena razlika plaće u iznosu od 319,83 KM knjižena kao „negativna korekcija“ i isplaćivana kao naknada za topli obrok, zbog čega apelant nema pravo da od tuženog potražuje isplatu već isplaćenog iznosa.

3. AP-1324/14 „Agrokrajina“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija advokati iz Banja Luke, podnio je 24. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037797 13 REV od 18. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništena je apelantova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju P.K., kao i odluka o raspoređivanju tužitelja na radno mjesto za vrijeme otkaznog roka, te je apelant obavezna da tužitelju naknadi štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u vidu plaća za period od oktobra 2006. do decembra 2009. godine i uplati mu doprinose za PIO. U postupku je utvrđeno da je tužitelju radni odnos kod apelanta prestao kao tehnološkom višku, ali da apelant u skladu sa odredbama član 126. stav 2. Zakona o radu nije ponudio tužitelju zaposlenjem iako je tužitelj imao prednost u odnosu na ostale zaposlene u situaciji kada se ukazala potreba za zapošljavanjem radnika sa istom kvalifikacijom koju posjeduje tužitelj. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su odluke apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelju bile nezakonite.

4. AP-1339/14 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 022944 13 REV od 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nedopuštena i nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelju E.B. sa ponudom izmijenjenog ugovora. Također je utvrđeno da se tužitelj nalazi u stalnom radnom odnosu kod apelanta na radnom mjestu Poslovođa I na Benzinskom servisu, sa punim radnim vremenom, pa ga je apelant dužan vratiti na ovo radno mjesto i isplatiti mu razliku u plaći koju bi tužitelj ostvario u odnosu na radno mjesto prodavača, kao i regres za 2006. godinu. U postupku je utvrđeno da je tužitelju otkazan ugovor o radu jer mu je izrečena mjera upozorenja zbog povrede radne discipline, sa ponudom zaključenja novog ugovora o radu od strane direktora podružnice Mostaru. Sud je zaključio da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, budući da direktor podružnice u Mostaru za donošenje ovakve odluke nije imao ovlaštenje direktora „Energopetrola“ d.d. Sarajevo u skladu sa Pravilnikom apelanta. Osim toga, sud je zaključio da apelant tužitelju u spornom periodu nije isplaćivao plaću i regres u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega apelant tužitelju duguje na ime plaća i regresa novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude.

5. AP-1563/14 „Unicredit Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 RS 030007 11 RSŽ od 31. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništena je kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljici K.P., te je apelant obavezan da tužiteljicu vrati na posao i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da apelant, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, nije obavijestio Vijeće zaposlenika, iako je bio obavezan to uraditi u smislu odredaba člana 92. Zakona o radu, zbog čega nisu ispunjene procesne pretpostavke za zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1503/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1503/13 (Ž. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio