Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1570/14 (Z. P., J. P. i I. P.,E. K. i N. K. i B. V. i O. Ć.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat u prijašnje stanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1570/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-1570/14, rješavajući apelacije Zdenka Perkovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zdenko Perković, Josip Perković i Ivan Perković, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 031262 13 GŽ 2 od 10. januara 2014. godine;

Esad Kajtazović i Nada Kajtazović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 020572 14 GZ od 15. maja 2014. godine;

Biljana Volak, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 108046 13 GŽ od 16. aprila 2014. godine;

Ostoja Ćućun, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 148249 13 GŽ od 22. augusta 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1570/14 Zdenko Perković, Josip Perković i Ivan Perković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koje zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnijeli su 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 031262 13 GŽ 2 od 10. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su apelanti, kao tuženi, smetali tužitelje M.P. i I.V. u posjedu nekretnina u Bugojnu, postavljanjem žičane ograde sa drvenim stupovima na tromeđi parcela, te na taj način oduzeli tužiteljima posjed dijela njihovih parcela i onemogućili im pristup i izvođenje građevinskih radova na tim parcelama. Apelantima je naloženo da tužiteljima uspostave prijašnje posjedovno stanje uklanjanjem postavljene ograde i da im vrate oduzeti posjed i omoguće nesmetan pristup njihovim parcelama, te se ubuduće klone ovakvog ili sličnog smetanja. U postupku je utvrđeno da su sporne parcele dodijeljene tužiteljima od strane Općine Bugojno radi izgradnje poslovno-trgovačkog centra, nakon čega su tužitelji poduzeli određene pripremne radnje radi izgradnje tog centra (npr. geološka ispitivanja, dovođenje struje i sl.). Sud je zaključio da su tužitelji dokazali da su bili u posljednjem posjedu spornih parcela, te da su ih apelanti smetali u posjedu na način bliže opisan u dispozitivu rješenja. Zbog navedenog, sud je zaključio da tužiteljima, u skladu sa odredbama člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine pripada pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja.

2. AP-3010/14 Esad Kajtazović i Nada Kajtazović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Damir Kajtazović iz Velike Kladuše, podnijeli su 1. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 020572 14 GZ od 15. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ih je tuženi „Grupex“ d.d. Velika Kladuša, postavljanjem betonske ograde, ometao u faktičkom i mirnom posjedu porodične kuće u Velikoj Kladuši, te da se naloži tuženom da prestane sa ometanjem posjeda i uspostavljanje prvobitnog stanja, tako što će srušiti betonsku ogradu koja je izgrađena na njihovoj nekretnini i omogućiti im nesmetan prolaz u dvorište njihove kuće. U postupku je utvrđeno da apelanti u konkrentom slučaju nisu predložili dokaze (npr. uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geometra) iz kojih bi se na pouzdan način moglo utvrditi da je tuženi na njihovoj parceli izvršio izgradnju betonskog zida i onemogućio im prilaz kući, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev, usljed nedokazanosti odlučnih činjenica, neosnovan.

3. AP-3302/14 Biljana Volak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 17. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 108046 13 GŽ od 16. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi I.J. smetao u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina u Potkozarju, koje je naslijedila od umrle majke, na način što je postavio metalni kontejner i istovario građevinski materijal na spornu parcelu bez njene saglasnosti, te da se naloži tuženom da uspostavi pređašnje stanje posjeda i ukloni pomenuti građevinski materijal i ubuduće se uzdrži od ovakvog i sličnog smetanja. U postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je njena umrla majka bila faktički posjednik spornih nekretnina, nego iz dokaza čije je izvođenje predložio tuženi, a koje apelantica nije osporila, proizilazi da je tuženi bio posljednji mirni posjednik spornih nekretnina. Zbog navedenog, zaključeno je da apelantici ne pripada pravo na traženu posjedovnu zaštitu.

4. AP-4765/14 Ostoja Ćućun (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović advokat iz Banja Luke, podnio je 6. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 148249 13 GŽ od 22. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi D.D. i S.M. smetali u mirnom i faktičkom posjedu kuće i dva pomoćna objekata u Gornjim Drugovićima, na način da su na pomenutim objektima postavili brave i zaključali ih, čime su apelantu dali do znanja da ih ne koristi i onemogućili ga da ima pristup pomenutim objektima i poljoprivrednom zemljištu oko njih, te da se naloži tuženim da skinu brave sa pomenutih objekata i predaju ih apelantu u posjed i na korištenje, kao i da se ubuduće uzdrže od ovakvog ili sličnog smetanja. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je bio posljednji mirni posjednik spornih nekretnina, nego da ih je, zajedno sa više korisnika (sestara, rođaka i tuženog S.M.) koristio s vremena na vrijeme. Sud je zaključio da ovakvo privremeno korištenje ne predstavlja posjed koji je zaštićen u smislu člana 303. Zakona o stvarnim pravima, jer pravno priznata faktička vlast postoji u situaciji kada neko lice ima mogućnost da raspolaže određenom stvari, da postoji prostorna veza između lica i stvari, odnosno da postoje vidljive vanjske manifestacije te faktičke vlasti. Zbog navedenog, sud je zaključio da u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pružanje pravne zaštite apelantu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1570/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1570/14 (Z. P., J. P. i I. P.,E. K. i N… | Sudska praksa | Aktio