Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1702/14 (Z. Č.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1702/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1702/14, rješavajući apelacije Z. Č. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z. Č., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025959 13 REV od 31. januara 2014. godine;
Mile Misirača, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 005473 14 GŽ 2 od 21. maja 2014. godine;
Mirko Rotim, Ivan Rotim, Iva Rozić, Zdravka Čuže i Filka Pinjuh, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 013805 13 REV od 9. septembra 2014.
godine;
M. B., M.B. i M.B., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 012696 14 GŽ od 26. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1702/14 Z. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Anka Hrstić advokatica iz Ljubuškog, podnio je 11. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025959 13 REV od 31. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj B.Č. vlasnik nekretnina u Međugorju, što je apelant dužan priznati i predati tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine. U postupku je utvrđeno da je tužitelj vlasništvo na predmetnim nekretninama stekao na temelju pravnog posla, tj. ugovora o poklonu koji je zaključio 1989. godine sa J.Č. (koji nije ovjeren kod nadležnog suda, ali je izvršen u cjelosti) te stupanjem u posjed nekretnina nakon zaključenja ugovora. Također je utvrđeno da apelant trenutno drži u posjedu predmetne nekretnine bez valjanog pravnog osnova, zbog čega je ih dužan predati tužitelju.
2. AP-3137/14 Mile Misirača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnio je 8. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 005473 14 GŽ 2 od 21. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio a da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretninama koje se nalaze u Žuljevici, što su tuženi dužni priznati i apelantu izdati tabularnu ispravu na temelju koje bi se izvršio upis pomenutih nekretnina na apelantovo ime. Sud je zaključio da apelant nije dokazao da su u konkrentom slučaju ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću, a koji su propisani odredbama čl. 58. i 312. Zakona o starim pravima. Naime, u postupku je utvrđeno da na strani apelanta nije postojala pretpostavka savjesnosti posjeda radi sticanja prava svojine, jer je apelant znao da su predmetne nekretnine upisane na ime jednog od tuženih, a koji je te nekretnine stekao po osnovu ugovora o kupoprodaji i sa kojima je kao vlasnik raspolagao.
3. AP-5172/14 Mirko Rotim iz Jablanice, Ivan Rotim iz Zagreba-Republika Hrvatska, Iva Rozić iz Čitluka, Zdravka Čuže iz Širokog Brijega i Filka Pinjuh iz Jablanice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikola Sivrić advokat iz Čitluka, podnijeli je 3. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 013805 13 REV od 9. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja M.R. i utvrđeno da je tuženi suvlasnik sa dijelom ½, a apelanti sa dijelom 1/10 na nekretninama koje se nalaze u Risovcu, te da su apelanti dužni trpiti da se u zemljišnim knjigama tužitelj upiše kao suvlasnik sa utvrđenim dijelom. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sporne nekretnine naslijedio nakon smrti svoje majke, koja je bila vanknjižni vlasnik tih nekretnina, a što je utvrđeno u pravomoćno okončanom ostavinskom postupku nakon smrti njegove majke, zbog čega je osnovan tužiteljev zahtjev da se u zemljišnim knjigama upiše kao suvlasnik nekretnina u dijelu koji mu je priznat pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju.
4. AP-5352/14 M. B., M.B. i M.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Srpca, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnijeli su 11. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 012696 14 GŽ od 26. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva na nekretninama koje se nalaze u Srpcu, što su tuženi dužni priznati i trpiti, te da se im se naloži da apelantima predaju u posjed predmetne nekretnine. U postupku je utvrđeno da su tuženi u zemljišnim knjigama upisani kao suposjednici predmetnih nekretnina koje koriste od 1974. godine, tj. više od 30 godina, a da je na kao vlasnik nekretnina upisan S.S. Zbog navedenog, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1702/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman