Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/14 (Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1775/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-1775/14, rješavajući apelaciju Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 P 000570 12 Rev od 21. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH (u daljnjem tekstu: apelant) iz SR Njemačke, koga zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 P 000570 12 Rev od 21. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, pored ostalog, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi S.B. da mu na osnovu Ugovora o plaćanju od 31. jula 1999. godine zaključenog između apelanta i „Livnotransa“ d.o.o. Livno i Simultanog jemstva od 31. jula 1999. godine za ukupan dug isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelant tokom postupka nije dokazao postojanje obaveze glavnog dužnika u traženom iznosu duga, pa prema tome ni obavezu tuženog, solidarnog jemca, čiji je cilj obezbjeđenje obaveze glavnog dužnika. Nadalje, utvrđeno je da solidarno jemstvo tuženog koje je ugovoreno u korist tužitelja kao povjeritelja za obavezu iz ugovora o privredi, samo po sebi, iako je povjeritelj ovlašten da ispunjenje obaveze zahtjeva od jemca i prije nego što je svoje potraživanje pokušao da namiri od glavnog dužnika (član 1004. st. 3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), bez prethodnog utvrđenja obaveze glavnog dužnika nema značaja.

2. Također, utvrđeno je da su se ugovorom o plaćanju duga u ratama ugovarači sporazumjeli da prva od ukupno 12 rata dospijeva 1. septembra 1999. godine, a posljednja 1. augusta 2000. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su redovni sudovi polazeći od ugovorom određene obaveze glavnog dužnika da u slučaju nepravovremenog plaćanja i samo jedne rate dospijeva za plaćanje ukupni iznos duga, da je tužba podnijeta 3. februara 2005. godine, a prva rata, pa tako i cijeli dug, zbog neplaćanja rate dospio 1. septembra 1999. godine, pravilno zaključili da je do podnošenja tužbe protekao zakonom propisani rok od pet godina i da je potraživanje zastarjelo. Osim toga, sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da rok zastarjelosti treba računati počev od 1. augusta 2000. godine kada je dospijevala posljednja rata, jer je to u suprotnosti sa ugovorenom odredbom da propuštanjem i jedne rate dospijeva ukupno potraživanje. Naime, utvrđeno je da zastarijevanje nije prekinuto priznanjem duga u skladu sa relevantnom odredbom ZOO, davanjem obezbjeđenja, ugovaranjem jemstva u Ugovoru od 31. jula 1999. godine, kako to tvrdi apelant, jer poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova (relevantna odredba ZOO).

3. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pored prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/14 (Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH) | Sudska praksa | Aktio