Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/14 (F. M.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1788/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-1788/14, rješavajući apelacije Filipa Maršića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Filip Maršić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 PR 041655 13 PŽP od 10. februara 2014. godine;

A. N., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 301788 13 PŽP od 27. februara 2014. godine;

A. A., protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PR 067990 14 PŽP od 29. maja 2014. godine;

Stipe Gelo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 PR 022071 12 PŽP od 13. juna 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1788/14 Filip Maršić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 17. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 PR 041655 13 PŽP od 10. februara 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 50,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant u prostorijama zgrade Pošte u Derventi, u šalter sali, vikom, nepristojnim i drskim ponašanjem narušio javni red i mir na javnom mjestu i izazvao negodovanje građana, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja ne teret.

2. AP-2029/14 A. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Džemo Hadžiomeragić advokat iz Sarajeva, podnio je 6. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 301788 13 PŽP od 27. februara 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 8. stav 5. tačka e. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u vremenskom periodu od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. U postupku je utvrđeno da se apelant prilikom vršenja uviđaja saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovao, bez ikakvog povoda i razloga, obratio službenicima policije koji su vršili uviđaj, iznoseći uvrede na način bliže opisan u dispozitivu rješenja, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

3. AP-3498/14 A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 29. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PR 067990 14 PŽP od 29. maja 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 25. st. 3. i 7. Zakona o oružju i streljivu u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 850,00 KM. U postupku je, na osnovu uvida u službenu evidenciju Policije, utvrđeno da apelant nije podnio zahtjev za zamjenu oružanog lista na osnovu kojeg posjeduje oružje-lovačku pušku, a koji je važio do jula 2013. godine, niti je u zakonskom roku od 30 dana u kojem nije podnio pomenuti zahtjev, isprave i oružje predao policiji, čime je počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret.

4. AP-3749/14 Stipe Gelo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 14. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 PR 022071 12 PŽP od 13. juna 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 4. Zakona o fiskalnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da „Hotel Park“ d.o.o. Livno, koji je u vlasništvu apelanta, u momentu inspekcijske kontrole nije izdao niti jedan pisani fiskalni račun na propisanom obrascu, čime je apelant, kao odgovorno lice u pravnom licu, počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1788/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/14 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio