Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1812/14 (M.S.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1812/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1812/14, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 015615 13 Kž 5 od 11. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 015615 13 Kž 5 od 11. februara 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 332. stav 1. KZ F BiH i krivično djelo neukazivanje pomoći osobi ozlijeđenoj u prometnoj nezgodi iz člana 337. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ F BiH, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 godina i četiri mjeseca. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je neosnovan navod apelantovog branitelja da je počinjena povreda apelantovog prava na odbranu, jer prilikom vršenja uviđaja nije utvrđena visina ivičnjaka i da zbog tog propusta odbrana nije mogla izvršiti provjeru nalaza vještaka saobraćajne struke. Naime, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o nalazu vještaka saobraćajne struke koji na logičan način opovrgava tezu odbrane da je visina ivičnjaka nužno morala imati utjecaja na ponašanje apelantovog vozila nakon što je to vozilo svojim prednjim desnim točkom ostvarilo kontakt sa ivičnjakom. Vezano za ovu spornu činjenicu, utvrđeno je da je ujedno potrebno istaći da odbrana tokom postupka nije predlagala izvođenje novih dokaza kojima bi opravdala svoj stav o važnosti utvrđenja visine ivičnjaka za pravilnu analizu prometne nesreće. Isto tako, nasuprot tvrdnjama odbrane, utvrđeno je da iz nalaza vještaka mašinske struke proizilazi da bilo koji nedostaci na vozilu Audi A6, koje je apelant vozio, nisu uticali na nastanak nezgode i udara. Nadalje, utvrđeno je da okolnost da oštećeni u vrijeme udesa nije bio vezan sigurnosnim pojasom, nije od značaja za odluku o krivnji, već eventualno može biti predmetom ocjene kod odluke suda o krivičnopravnoj sankciji.

2. Također, utvrđeno je da iz iskaza svjedoka S.B. jasno proizilazi da je apelant nakon što je došlo od prometne nesreće izašao iz svog vozila marke Audi A6 i prošao pored vozila marke Pežo 206 bez da je ne bilo koji način pokušao pomoći oštećenoj S.G.M. koja se u tom vozilu nalazila i u predmetnoj prometnoj nesreći nesporno zadobila teške tjelesne ozljede. Dakle, utvrđeno je da se apelant kritične prilike ponašao potpuno suprotno, jer je nakon kontakta svog vozila sa vozilom oštećenih on svoje vozilo napustio i pobjegao sa lica mjesta, a u prostorije policije je došao kasnije. Shodno tome, utvrđeno je da je bilo logično za zaključiti da je u prethodno opisanoj situaciji apelant vidio i znao sa se u vozilu Pežo 206 nalaze ozlijeđene osobe kojima je potrebna pomoć, pa i pored tog saznanja on tu pomoć oštećenoj S.G.M. nije pružio. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je takvim postupanjem apelant ostvario sva bitna obilježja tog krivičnog djela za koje je i oglašen krivim. Osim toga, sud je zaključio da je apelant u inkriminiranom događaju pokazao izrazito nekritičan odnos prema saobraćajnim pravilima po kojima je kao učesnik u saobraćaju bio dužan postupati. Najzad, sud je zaključio da je kao otežavajuću okolnost pored smrti jedne osobe (što je uslov za egzistiranje navedenog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa) na strani apelanta valjalo cijeniti da je kritične prilike još jedna osoba zadobila teške tjelesne ozljede, te da je na tri vozila pričinjena materijalna šteta, pa je donio odluku kao u izreci presude.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1812/14 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio