Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/14 (D. N.,P. R. i A. M. i D. O.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2145/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-2145/14, rješavajući apelacije D. N. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D. N., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041538 13 REV od 19. februara 2014. godine;

Petar Radivojac, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 089228 14 GŽ od 15. maja 2014. godine;

Adem Meškić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 MAL 005215 14 GŽ od 16. septembra 2014. godine;

Dragan Obradović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001884 14 REV od 9. septembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2145/14 D. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041538 13 REV od 19. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Republika Srpska-Republička uprava za inspekcijske poslove i Grad Banja Luka naknade materijalnu štetu zbog rušenja montažnog objekta ugostiteljske namjene koji je izgrađen na zemljištu javne površine u putnom pojasu magistralnog puta Prijedor-Banja Luka, te da mu naknade štetu zbog izgubljene dobiti usljed neobavljanja ugostiteljske djelatnosti u periodu od septembra 2006. do oktobra 2012. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant sporni objekat bespravno izgradio, tj. da ga je izgradio protivno ustanovljenim zabranama Zakona o javnim putevima Republike Srpske, kao i da se pomenuti objekat nije uklapao u regulacioni plan li drugi akt urbanističke regulative. S obzirom na navedeno, zaključeno je da šteta koju je apelant pretrpio rušenjem ugostiteljskog objekta, nije posljedica skrivljenog ponašanja tuženih, zbog čega apelant nema pravo na naknadu tražene materijalne štete. Osim toga, utvrđeno je da je apelant prije rušenja ugostiteljskog objekta samovoljno zatvorio objekat 2005. godine, zbog čega proizilazi da apelant nema pravo niti na naknadu štete zbog izgubljene dobiti.

2. AP-3199/14 Petar Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Đuro Ćopić advokat iz Banja Luke, podnio je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 089228 14 GŽ od 15. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska-Ministarstvo finansija naknadi materijalnu štetu koja je nastala na njegovom vozilu-autobusu 1993. godine prilikom vršenja prevoza vojnih obaveznika na ratište. U postupku je utvrđeno da je apelant 2000. godine podnio tužbu sudu radi naknade štete koja je nastala 1993. godine, tj. nakon istekao subjektivnog roka od tri godine, odnosno objektivnog roka od 5 godina, a koji su propisani odredbama 376. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, sud je zaključio da je postupak vansudskog poravnanja između apelanta i tužene obustavljen u maju 2000. godine, budući da je tužena osporila apelantu osnovanost potraživanja na ime naknade materijalne štete i nije izrazila volju da sporni odnos riješe sporazumom. Zbog navedenog, sud je zaključio da se ne može smatrati da je tužena time priznala zastarjelo potraživanje, zbog čega je osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja. Osim toga, sud je zaključio, da sve i da u nema zastarjelosti, apelant u konkrentom slučaju nije dokazao visinu materijalne štete koju potražuje u predmetnom postupku, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. AP-4536/14 Adem Meškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Fehim Alić advokat iz Maglaja, podnio je 22. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 MAL 005215 14 GŽ od 16. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Lovačko društvo „Soko“ Maglaj i Zeničko-dobojski kanton-Ministarstvo za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline-Kantonalna direkcija za ceste naknade materijalnu štetu koja je nastala na njegovom motornom vozilu usljed iznenadnog naleta divljači na putu Zavidovići- Maglaj. U postupku je utvrđeno da materijalna šteta na apelantovom vozilu nije nastala na lovištu kojim upravljaju tuženi, nego je nastala na javnom putu koji se ne smatra lovištem i kojim ne upravljaju tuženi u smislu relevantnih odredaba Zakona o lovstvu Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega u konkrentom slučaju nema odgovornosti tuženih za štetu koju apelant potražuje.

4. AP-4999/14 Dragan Obradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ravnog, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 26. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001884 14 REV od 9. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Elektroprivreda Republike Srpske-Trebinje naknadi materijalnu štetu koja je nastala na njegovom poljoprivrednom zemljištu usljed poplave. Sud je zaključio da je stvarni uzrok štete u konkretnom slučaju viša sila, tj. prevelike padavine koje tužena nije mogla predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, te da nastala šteta, suprotno apelantovim tvrdnjama u tužbi, nije u uzročnoj vezi sa radom na branama Grančarevo i Gorica kojima upravlja tužena.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2145/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/14 (D. N.,P. R. i A. M. i D. O.) | Sudska praksa | Aktio