Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/13 (Z. G. i drugi)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2220/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-2220/13, rješavajući apelacije Zorana Gace i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Gaco, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 280668 12 REV od 8. marta 2013. godine;

Vjekoslav Lipka, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 005189 13 GŽ 2 od 18. decembra 2013. godine;

„Nešković Osiguranje“ A.D. Bijeljina, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 PS 023133 14 PŽ 2 od 11. jula 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2220/13 Zoran Gaco (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Bioskog, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 280668 12 REV od 8. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici Z.O. na ime naknade štete zbog uloženih sredstava za nužne radove na adaptaciji porodične kuće u Sarajevu isplati iznos od 51.186,38 KM. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica od 1997. do 2002. godine bila privremeni korisnik devastiranog stambenog objekta, čiji je vlasnik apelantov otac J.G. Također je utvrđeno da je apelantici J.G. dao suglasnost za korištenje predmetnog stambenog objekta, te da su apelantica i njen suprug pregovarali sa J.G. o kupovinu tog objekta, nakon čega su i pristupili sanaciji objekta, ali da do realizacije kupoprodaje nije došlo zbog smrti apelantičinog supruga, a kasnije i J.G. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica 2002. godine, nakon suprugove smrti, napustila predmetni objekat, pri čemu ga je u određenoj mjeri devastirala. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da, budući da je apelantica predmetna ulaganja, odnosno nužne radove na adaptaciji predmetnog stambenog objekta, vršila kao savjesni posjednik, u skladu sa odredbama člana 44. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, pripada joj pravo na vraćanje uloženih sredstava, ali umanjenih za oštećenja na objektu.

2. AP-613/14 Vjekoslav Lipka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Vinka Gutić advokatica iz Lukavca, podnio je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 005189 13 GŽ 2 od 18. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju H.M. naknadi materijalnu štetu u određenom iznosu, koju je pretrpio kao kupac u vezi sa izvršenom kupoprodajom motornog vozila. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao raniji vlasnik spornog motornog vozila, prodao tužitelju vozilo, koje je mu je od strane policije Distrikta Brčko oduzeto jer se naknadno utvrdilo da je bilo predmet međunarodne potrage. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelant kao prodavac stvari na kojoj postoji pravo neke treće osobe, odgovara tužitelju za postojanje pravnih nedostataka stvari, u smislu čl. 508. do 515. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

3. AP-4388/14 „Nešković Osiguranje“ A.D. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 PS 023133 14 PŽ 2 od 11. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u postupku regresne naknade štete, apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 25.535,20 CHF (u protuvrijednosti konvertibilne marke) na ime naknade štete nastale na vozilima osiguranim kod tužitelja, a koja je prouzrokovana u saobraćajnoj nezgodi koju je izazvao osiguranik apelanta. U postupku je utvrđeno da je tužitelj svojim osiguranicima izmirio nastalu štetu u vidu troškova popravke motornih vozila i totalne štete na vozilima, te da je apelant, shodno odredbama člana 939. ZOO, dužan tužitelju na ime regresnog zahtjeva isplatiti iznos određen u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2220/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/13 (Z. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio