Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2409/14 (S. K.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2409/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-2409/14, rješavajući apelacije Sakiba Kasumovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sakib Kasumović, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 MAL 055090 14 GŽ od 25. aprila 2014. godine;

Lopatić Đorđo, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 MALS 005392 13 PŽ od 24. aprila 2014. godine;

Nenad Trifunović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 033982 14 GŽ od 4. jula 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2409/14 Sakib Kasumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adis Ribić advokat iz Travnika, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 MAL 055090 14 GŽ od 25. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Unis Energetika“ d.o.o Sarajevo - Podružnica Travnik na ime duga-troškova isporuke toplotne energije, za period od novembra 2010. do dana isplate, isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj društvo koje vrši proizvodnju i distribuciju toplotne energije na području grada Travnika prema Sporazumu o ustupanju prava na daljinsko grijanje grada Travnika (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je tužitelj zaključio sa Općinom Travnik, te da prema tom Sporazumu ima pravo da, u skladu sa svojom poslovnom politikom, potpuno samostalno vodi politiku daljinskog grijanja grada i formiranja cijena usluge toplotne energije. Također je utvrđeno da je tužitelj na osnovu pomenutog Sporazuma donio Pravilnik o općim i tehničkim uvjetima za snadbijevanje toplotnom energijom gradskog područja Travnik (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji se u konkretnom slučaju smatra materijalno-pravnim propisom i čijim odredbama se utvrđuje način isporuke toplotne energije, međusobna prava i obaveze davaoca usluga i korisnika toplotne energije, odnosno organa i preduzeća koji zastupaju korisnike u vezi sa isporukom i preuzimanjem toplotne energije, kao i obavezu plaćanja fiksnih troškova. Sud je zaključio da se primjenom navedenog Pravilnika rješava i sporna činjenica u konkrentom predmetu, tj. obaveza apelanta, kao potrošača toplotne energije, da za sporni period plati tužitelju fiksni dio troškova isporuke toplotne energije u mjesečnom iznosu od 40,13 KM.

2. AP-3249/14 Lopatić Đorđo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mokrog, podnio je 14. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 MALS 005392 13 PŽ od 24. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant, kao vlasnik ugostiteljskog objekta „Točak“ Mokro, obavezan je da tužitelju JP „Komunalno“ Pale isplati određeni novčani iznos na ime duga za odvoz i deponovanje smeća. U postupku je utvrđeno da je tužitelj prema Zakonu o komunalnim djelatnostima Republike Srpske i Odluci Skupštine Grada Istočno Sarajevo ovlašten i obavezan da prikuplja i odvozi smeće na području na kojem se nalazi apelantov ugostiteljski objekat, a da je apelant, kao korisnik komunalnih usluga, prema odredbama navedenog Zakona, dužan da plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu. Budući da je na osnovu isporučenih računa tužitelja, utvrđeno da apelant za period od oktobra 2009. do oktobra 2012. godine nije platio navedenu uslugu, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-4306/14 Nenad Trifunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir Jošić advokat iz Gradiške, podnio je 25. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 I 033982 14 GŽ od 4. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Opštini Gradiška na ime duga za komunalne usluge čišćenja, grijanja, vode, kanalizacije i naknade za održavanje isplati određeni novčani iznos. Sud je zaključio da je apelant u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima Republike Srpske obavezan da, kao vlasnik i korisnik stana u Gradišci, te korisnik objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje, plaća komunalne usluge bliže navedene u dispozitivu presude. Budući da je utvrđeno da apelant u periodu od aprila 2012. do januara 2013. godine nije platio tužitelju korištenje pomenutih komunalnih usluga, sud ga je obavezao da tužitelju plati utuženi iznos duga.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2409/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2409/14 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio