Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2476/14 (P.P.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2476/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-2476/14, rješavajući apelaciju P.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 004167 13 Kž od 12. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 004167 13 Kž od 12. marta 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ F BiH, krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ F BiH, produženo krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ F BiH i za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ F BiH, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci i jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su odnosi između apelanta i oštećenog duže vremena bili poremećeni, da je apelant povrede oštećenom nanio pucanjem iz pištolja, da je u pravcu oštećenog ispalio četiri hica od kojih neke i u dijelove tijela u kojima se nalaze značajni organi i krvni sudovi, čije je povređivanje moglo dovesti do smrti oštećenog, te da je apelant, tokom rasprave sa oštećenim, u jednom trenutku napustio objekat i otišao do svog vozila koje se nalazilo ispred objekta i uzeo pištolj. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantov umišljaj bio usmjeren ka usmrćenju oštećenog, te da stoga okolnost da apelant nije u oštećenog ispalio i više hitaca ne može biti argument za tvrdnju da je umišlja bio usmjeren na tjelesno povređivanje oštećenog. Također, sud je zaključio da to isto ne može biti ni okolnost da je apelant nakon pucanja i pada oštećenog na pod ovome rekao da ustane, jer ta okolnost, po ocjeni suda, više ukazuje na bezobzirnost apelanta, a ne da je njegov umišljaj bio usmjeren na tjelesno povređivanje oštećenog. Budući da ni iz apelantovih navoda ne proizilazi da je ispaljivanju hitaca od strane apelanta u televizor i strop prethodila bilo kakva radnja oštećenog koja bi se mogla podvesti pod istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad na apelanta i koja bi zahtijevala, radi njenog odbijanja, ispaljivanje hitaca iz pištolja, sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da su te njegove radnje preduzete u cilju zaštite njegovog života od napada koji je neposredno trebao uslijediti od strane oštećenog odnosno kao opomena oštećenom da će apelant svim sredstvima braniti sebe i svoju porodicu. Osim toga, sud je zaključio da visina štete nije zakonski element navedenog krivičnog djela oštećenje tuđe stvari, pa neutvrđivanje visine štete ne može dovesti u pitanje postojanje samog krivičnog djela. Pošto se ono sastoji u oštećenju tuđe stvari za njegovo postojanje je irelevantno da li je jedna od stvari, radi čijeg je oštećenja apelant oglašen krivim za to krivično djelo, vlasništvo neke pravne osobe ili oštećenog.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman