Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2936/13 ("Unitrade" d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2936/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-2936/13, rješavajući apelacije "Unitrade" d.o.o. Ljubuški i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Unitrade" d.o.o. Ljubuški, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 IP 005706 13 PŽ od 10. maja 2013. godine i broj 18 0 IP 005706 14 PŽ 2 od 14. jula 2014. godine;
Gordana Vrhovac, Svjetlana Vrhovac i Vesna Grujić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 1 0061 68 13 GŽ od 16.
decembra 2013. godine;
Fehim Polić, Adem Džino, Kemal Zahirović, Rasim Škulj, Zehrid Karamuja, Haris Bjelopoljak, Šaban Pipo, Zoran Mazul, Asim Škorić i Nihad Ćosić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 076617 13 GŽI od 18. aprila 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2936/13 "Unitrade" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić advokati iz Bihaća, podnio je 5. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem: tekstu Kantonalni sud u Bihaću) broj 18 0 IP 005706 13 PŽ od 10. maja 2013. godine i broj 18 0 IP 005706 14 PŽ 2 od 14. jula 2014. godine. Apelant je 29. oktobra 2014. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom (rješenjem broj 18 0 IP 005706 13 PŽ od 10. maja 2013. godine), odlučujući o prigovoru koji je protiv rješenja o izvršenju broj Ip- 5706/10 od 2. oktobra 2012. godine izjavio izvršenik d.o.o. „Automag“ Bosanska Krupa, sud je ukinuo u cijelosti rješenje o izvršenju broj Ip-5706/10 od 2. oktobra 2012. godine kao i sve provedene izvršne radnje. Sud je istakao da u istom izvršnom postupku ne mogu egzistirati dva rješenja o izvršenju kao što je slučaj u konkretnom predmetu (rješenje broj IP-5706/10 od 7. juna 2010. godine i rješenje broj Ip-5706/10 od 2. oktobra 2010. godine) a koja su donesena po prijedlogu apelanta, kao tražioca izvršenja, na osnovu iste izvršne isprave, te je u cijelosti ukinuto kasnije donijeto rješenje (IP-5706/10 od 2. oktobra 2012. godine) u smislu člana 60. stav 5. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Osim toga, osporenim rješenjem broj 18 0 IP 005706 14 PŽ 2 od 14. jula 2014. godine izvršenje u ovom predmetu je obustavljeno i ukinute su sve provedene izvršne radnje. Sud je napomenuo da su u ovom predmetu bezuspješno provedene izvršene radnje u vezi novčanih sredstava na računima izvršenika, nakon čega je izvršena promjena predmeta i sredstava izvršenja, pa je izvršenje upravljeno na zapljenu pokretnih stvari izvršenika. S tim u vezi, sud je istakao da su pokretne stvari izvršenika, koje su prethodno zaplijenjene i procijenjene, u dva navrata bezuspješno prodavane, o čemu je apelant obaviješten i upoznat, ali da apelant u zakonskom roku od osam dana nije predložio promjenu predmeta i sredstava izvršenja, iako je bio upozoren na nepostupanje u vezi sa tom mogućnosti, zbog čega je sud u skladu sa članom 8. stav 3. u vezi sa članom 63. stav 4. ZIP-a obustavio predmetno izvršenje.
2. AP-33/14 Gordana Vrhovac, Svjetlana Vrhovac i Vesna Grujić (u daljnjem tekstu: apelantice) sve iz Prnjavora, podnijele su 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 1 0061 68 13 GŽ od 16. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji su apelantice pokrenule radi naplate novčanih potraživanja, djelimično je usvojen prigovor izvršenika „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar-Podružnica Livno, te je odlučeno da se izvršenje nastavlja u odnosu na naplatu glavnog duga u iznosu od 1.775,54 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u iznosu od 1.459,48 KM, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ukinuto i izvršni postupak obustavljen. Sud je zaključio da, budući da je sjedište izvršenika na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a da se radi o izvan ugovornoj naknadi štete, tj. deliktnoj šteti, imaju se primijeniti propisi Federacije Bosne i Hercegovine po članu 319. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne propisi po članu 320. stav 1. ZOO, prema kojem se novčane obaveze ispunjavaju prema mjestu gdje tražilac izvršenja ima sjedište, prebivalište ili boravište (u konkrentom slučaju područje Republike Srpske). S tim u vezi, sud je napomenuo da bi prema propisima Republike Srpske glavni dug u konkrentom slučaju iznosio 13.258,00 KM (a zajedno sa zakonskim zateznima kamatama i inflatornom štetom ukupno 27.509,28 KM), dok glavni dug prema propisima Federacije Bosne i Hercegovine, koji se imaju primijeniti u predmetnom slučaju, iznosi 1.775,54 KM (a zakonske zatezne kamate 1.459,48 KM), zbog čega je djelimično udovoljeno prigovoru izvršenika i u odnosu na pomenute iznose rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi.
3. AP-2119/14 Fehim Polić, Adem Džino, Kemal Zahirović, Rasim Škulj, Zehrid Karamuja, Haris Bjelopoljak, Šaban Pipo, Zoran Mazul, Asim Škorić i Nihad Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Suad Agić advokat iz Visokog, podnijeli su 9. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 076617 13 GŽI od 18. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelanata, kao tražitelja izvršenja, koji su izjavili na rješenje o izvršenju broj 43 0 I 076617 12 I od 11. oktobra 2013. godine, dok je usvojen prigovor izvršenika JU Služba za zapošljavanje Zeničko-dobojskog kantona i izvršenje je u cjelosti obustavljeno, a sve provedene izvršne radnje ukinute. Sud je utvrdio da je apelantima, kao demobilisanim nezaposlenim licima, isplaćen nominalni iznos naknada, tj. 25% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, na način kako je navedeno u izvršnoj ispravi. S tim u vezi, sud je zaključio da u dijelu u kojem apelanti traže razliku između nominalnog iznosa i iznosa od 25% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine iz prethodne godine, usklađenog sa porastom prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine iz prethodne godine prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, kao i u dijelu zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate, izvršna isprava nije podobna za izvršenje, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2936/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman