Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3027/14 (Ž. L.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3027/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-3027/14, rješavajući apelaciju Željka Letice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Letice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070555 12 Rev od 27. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Letica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banja Luke, podnio je 2. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070555 12 Rev od 27. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavim rješenje o razrješenju dužnosti apelanta kao izvršnog direktora od 27. jula 2009. godine, da se utvrdi ništavom faktička radnja tuženog „RSA Gaming“ d.o.o. Banja Luka kojom je apelantu zaključivanjem radnog odnosa sa 7. septembra 2009. godine prestao radni odnos, da se obaveže tuženi da ga vrati na rad, na poslove i radne zadatke u skladu sa njegovom stručnom spremom i isplati plate u periodu od 1. oktobra 2009. godine do povratka na rad. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelant u predmetnoj pravnoj stvari zahtjevom postavljenim u odnosu na tuženog, između ostalog, zahtjeva poništenje rješenja preduzeća „Austrian Gaming Industries GMBH“ Republika Srpska od 27. jula 2009. godine kojim je on opozvan sa mjesta zamjenika direktora preduzeća „RSA Gaming“ d.o.o. Banja Luka. Kako apelant predmetnim dijelom zahtjeva pobija odluku preduzeća „Austrian Gaming Industries GMBH“ Republika Srpska od 27. jula 2009. godine, koju nije donio tuženi, sud je zaključio da u odnosu na taj dio predmeta spora ne postoji materijalno-pravni odnos stranaka, pa je zahtjev iz tog razloga odbijen kao neosnovan.

2. Nadalje, utvrđeno je da imajući u vidu nesporne činjenice da apelant u svojstvu izvršnog direktora tuženog nije zaključio ugovor o radu, na određeno ili neodređeno vrijeme, niti poseban ugovor, on shodno relevantnim odredbama Zakona o radu nije zasnovao radni odnos kod tuženog, to je shodno tome pravilno odbijen njegov zahtjev za utvrđenje ništavom faktičke radnje tuženog kojom je apelantu zaključena radna knjižica dana 7. septembra 2009. godine, uz tvrdnju da mu je tada prestao radni odnos, jer se za radni odnos koji nije zasnovan, ne može tražiti utvrđenje da je prestao. Budući da apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog, sud je zaključio da mu ne pripada pravo na vraćanje na rad i naknadu od tuženog na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu, te je njegov tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbijen. Osim toga, sud je zaključio da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuje staž osiguranja i drugi vidovi penzijskog staža radnika, te da ona nije dokaz o postojanju radnog odnosa. Shodno tome, sud je zaključio da je apelant u periodu od 1. aprila do 7. septembra 2009. godine obavljao faktički rad kod tuženog za koji mu pripada naknada za izvršeni rad koju mu je tuženi isplatio, dok je neosnovan njegov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati zahtijevane naknade za period od 1. oktobra 2009. godine do povratka na rad.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u činjenici da je postupak trajao šest godina.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od četiri godine i šest mjeseci, i u kojem periodu su donesene tri presude, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3027/14 (Ž. L.) | Sudska praksa | Aktio