Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/14 (M. K.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3041/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-3041/14, rješavajući apelacije Mladena Krivokapića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mladen Krivokapić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 010081 10 U od 27. marta 2014. godine;
Željezara "Zenica" d.o.o. Zenica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 004046 12 UVP od 27. marta 2014. godine;
Muradif Pervan, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006180 14 U od 11. jula 2014. godine;
Marijan Kotik, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 010529 13 UVP od 29. maja 2014. godine;
M. R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008563 13 UVP od 13. juna 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3041/14 Mladen Krivokapić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Vesna Stevanović advokatica iz Bijeljine, podnio je 4. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 010081 10 U od 27. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da apelant na dan 30. aprila 1991. godine nije živio u predmetnom stanu, nego na drugoj adresi, u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem, a da je predmetni stan koristio od septembra 1991. godine bez pravnog osnova, odnosno rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana. Također je utvrđeno da je 2000. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje M.A., koji je nakon toga zaključio ugovor o korištenju i ugovor o otkupu stana. Zbog navedenog, zaključeno je da se apelant ne može smatrati faktičkim posjednikom predmetnog stana, nosiocem stanarskog prava, niti članom domaćinstava nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega je apelantov zahtjev za povrat neosnovan.
2. AP-3431/14 Željezara "Zenica" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenica, podnio je 23. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 004046 12 UVP od 27. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena po zahtjevu S.R.-M. za izvršenje Odluke komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, utvrđeno je da je S.R.-M. bila član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na stanu u Zenici (čiji je apelant davalac stana na korištenje), te da S.R.-M. pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. U postupku je utvrđeno da je S.R.-M. na dan 1. aprila 1992. godine bila član domaćinstva nosioca stanarskog prava M.M. (svoje umrle sestre), tj. da je sa svojom sestrom trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu, te da je predmetni stan bio njen dom u skladu sa odredbama člana 8. Evropske konvencije, zbog čega joj pripada pravo na povrat stana u posjed u smislu odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
3. AP-3553/14 Muradif Pervan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić advokati iz Zenice, podnio je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006180 14 U od 11. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Zenici. U postupku je utvrđeno da je predmetni stan rješenjem Opštinskog sekretarijata za opštu upravu Zenica od 24. januara 1994. godine proglašen napuštenim, a budući da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 23. septembra 1999. godine, tj. nakon isteka zakonskog roka (4. juli 1999. godine) za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim, zaključeno je da je apelantov zahtjev neblagovremen, odnosno da nije podnesen u skladu sa članom 5. Zakona o prestanku primjene.
4. AP-3595/14 Marijan Kotik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 010529 13 UVP od 29. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da apelant u vrijeme smrti svog strica V.K., koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i koji je umro 1984. godine u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica u Vukosavlju, a samim tim i na dan 30. aprila 1991. godine, nije živio u predmetnom stanu. Naime, utvrđeno je da je apelant živio na drugoj adresi, tj. u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem, sve do 1994. godine, kada je prijavljen na adresu predmetnog stana. Zbog navedenog, zaključeno je da se apelant ne može smatrati članom domaćinstava nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, niti da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega je apelantov zahtjev za povrat stana neosnovan.
5. AP-4126/14 M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić advokat iz Novog Grada, podnio je 10. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008563 13 UVP od 13. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je M.A. bio član domaćinstva svog oca, umrlog nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Novom Gradu, te da se R.A. (kao supruzi sada umrlog M.A.) i ostalim članovima domaćinstava dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana. Pored toga, konstatirano je da apelant iseljen iz predmetnog stana, kao privremeni korisnik koji nije ispunjavao uslove za alternativni smještaj. U postupku je utvrđeno da je M.A. sa suprugom R.A. i kćerkom, na dan 30. aprila 1991. godine, živio u predmetnom stanu u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem kao nosiocem stanarskog prava (koji je umro 1997. godine), te da je M.A. predmetni stan napustio u toku ratnih dejstava. Također je utvrđeno da je M.A. 2007. godine umro, ali da je njegova supruga R.A. nastavila voditi postupak po ranije podnesenom zahtjevu za povrat stana. Zbog navedenog, zaključeno je da R.A. pripada pravo na vraćanje u posjed stana u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3041/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman