Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3364/14 (P. P.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3364/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-3364/14, rješavajući apelacije Petra Petrovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Petar Petrović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003537 14 GŽ od 23. juna 2014.

godine;

Ismet Fazlić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 005020 13 REV od 4. septembra 2014. godine;

Mira Đuza, Milenko Đuza i Milana Đuza, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 023405 14 GŽ 2 od 24.

novembra 2014. godine;

Izet Aličković, Hanifa Aličković, Enisa Aličković, Fatima Aličković, Halida Aličković, Nedim Aličković, Nejra Aličković, Lejla Aličković, Halima Aličković, Selvedina Aličković, Suvade Aličković, Kaseme Aličković, Mensure Aličković, Safija Aličković, Emina Aličković, Besima Aličković, Mirzeta Aličković, Alma Aličković, Azemina Aličković, Mujo Aličković, Amela Aličković, Amila Aličković, Amela Aličković, Hedija Aličković, Mubeda Aličković, Edina Aličković, Kemal Aličković, Ešref Aličković i Hizmo Aslani, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 001968 14 REV od 25. septembra 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3364/14 Petar Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Slavica Ristić advokatica iz Brčkog, podnio je 18. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003537 14 GŽ od 23. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Brčko distriktu Bosne i Hercegovine isplati iznos od 5.244,42 KM na ime naknade materijale štete za bespravno posječenu šumu. U postupku je utvrđeno da je apelant u period od 15. do 30 novembra 2006. godine posjekao veći broj šumskih stabala u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi, nakon čega je pravomoćnom presudom donesenom u krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo šumska krađa i obavezan da tuženom, kao vlasniku šumskog zemljišta u smislu Zakona o vlasničkim i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, naknadi materijalnu štetu u dosuđenom iznosu.

2. AP-5193/14 Ismet Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Zoran Ristić advokat iz Novog Sada, Republika Srbija, podnio je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 005020 13 REV od 4. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Željeznice Republike Srpske AD Doboj naknadi materijalnu štetu koja je nastala na apelantovoj kući i zemljištu u okolini kuće, a kao posljedica kontinuiranih vibracija i buke od vozova koji prolaze obližnjim vijaduktom. Sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da na apelantovoj kući nema oštećenja na koje apelant ukazuje u tužbi, kao i da apelant dugo godina ne koristi svoju kuću, te da je izdaje trećim licima u zakup. Pored toga, sud je zaključio da apelant nije predložio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti koliko bi iznosila tržišna vrijednost njegove kuće i okolnog zemljišta da nema izgrađenog spornog vijadukta i željezničke pruge, kao i u kojoj mjeri je umanjena tržišna vrijednost tih nekretnina nakon što je tužena izgradila vijadukt i željezničku prugu.

3. AP-5400/14 Mira Đuza, Milenko Đuza i Milana Đuza (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 P 023405 14 GŽ 2 od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi „Drina osiguranje“ AD Zvornik naknadi materijalnu štetu koja je nastala na njihovom vozilu. Sud je zaključio da iz provedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, izjave svjedoka, policijske zabilješke sa lica mjesta i sl.) ne proizilazi da je osiguranik tuženog prouzrokovao štetu na vozilu apelanata, niti da postoji uzročna veza između ponašanja osiguranika tužene i nastale štete, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-5440/14 Izet Aličković, Hanifa Aličković, Enisa Aličković, Fatima Aličković, Halida Aličković, Nedim Aličković, Nejra Aličković, Lejla Aličković, Halima Aličković, Selvedina Aličković, Suvade Aličković, Kaseme Aličković, Mensure Aličković, Safija Aličković, Emina Aličković, Besima Aličković, Mirzeta Aličković, Alma Aličković, Azemina Aličković, Mujo Aličković, Amela Aličković, Amila Aličković, Amela Aličković, Hedija Aličković, Mubeda Aličković, Edina Aličković, Kemal Aličković, Ešref Aličković i Hizmo Aslani (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Donjeg Kaknja, kojeg zastupa Mensur Hodžić advokat iz Zenice, podnijeli su 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 001968 14 REV od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena JP „Elektroprivreda BiH“ Zavisno društvo Kakanj naknadi materijalnu štetu na ime ulaganja radom, materijalom i novčanim sredstvima u izgradi dionice puta Donji Kakanj-Mramor. U postupku je utvrđeno da apelanti nisu ishodili urbanističku suglasnost, niti dozvolu za gradnju od nadležnog organa prije započinjanja radova na izgradnji dionice puta koji je prolazi kroz naselje u kojima apelanti žive, odnosno prilaza kućama, a u koji put su oni uložili rad i novčana sredstva radi popravke i proširenja, iako na to nisu bili obavezni, zbog čega je sud zaključio da apelantima ne pripada pravo na naknadu štete u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima, te Zakona o prostornom uređenju.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3364/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3364/14 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio