Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-350/14 (A.B.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pritvor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-350/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-350/14, rješavajući apelaciju A.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 001019 13 Rev od 21. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Ćoralići, Općina Cazin, kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 22. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 001019 13 Rev od 21. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je revizija tužene djelimično usvojena i presude prvostepenog i drugostepenog suda, u dijelu odluke o glavnoj stvari, kojom je naloženo tuženoj da mu isplati zbog neopravdanog lišenja slobode po osnovu nematerijalne štete za pretrpljeni i budući duševni bol zbog povrede časti i ugleda i povrede slobode iznos od 80.000,00 KM i na ime pretrpljenog i budućeg straha iznos od 10.000,00 KM, djelimično preinačene tako što je tužena dužna da mu isplati novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 65.000,00 KM i za pretrpljeni strah u iznosu od 5.000,00 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da mu zbog neopravdanog lišenja slobode isplati naknadu materijalne štete na ime troškova vlastite ishrane za vrijeme trajanja pritvora, kao i naknadu troškova parničnog postupka u određenim novčanim iznosima.
2. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da kako duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid štete, koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle zbog neosnovanog lišenja slobode (povreda ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti), pa se za tu štetu dosuđuje jedan iznos naknade (zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda sa sjednice od 3. novembra 2008. godine). Shodno tome, sud je cijeneći utvrđeno činjenično stanje zaključio da apelantu pripada novčana naknada u iznosu od 65.000,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da slijedom izraženog stava u navedenom zaključku u primjeni relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o krivičnom postupku, neosnovano lišeni slobode ima pravo da zahtijeva i naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti kad je zbog neosnovanog lišenja slobode došlo do narušavanja njegovog zdravlja, kao i da zahtijeva naknadu štete za pretrpljeni strah, ako njegova jačina i trajanje to opravdavaju. Imajući to u vidu, sud je zaključio da apelantu iz tog osnova pripada novčana naknada u iznosu od 5.000,00 KM. Isto tako, utvrđeno je da je neosnovan apelantov stav da je u pogledu njegovog predmetnog zahtjeva predstojala mogućnost primjene pravila materijalnog prava iz osnova odgovornosti za štetu, sadržanim u odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, čime bi bio bez uporišta stav suda da pravila tog zakona ne poznaju navedeni vid materijalne štete. Najzad, utvrđeno je da kako je uspjeh apelanta u parnici neznatan (13,89%), to nema osnova zbog takvog neznatnog uspjeha u parnici priznati mu troškove parničnog postupka.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman