Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3665/14 ("Caffe-klub" d.o.o. Novi Travnik)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3665/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-3665/14, rješavajući apelaciju "Caffe-klub" d.o.o. Novi Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Caffe-klub" d.o.o.
Novi Travnik podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003963 12 Uvp od 24. aprila 2014.
godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Caffe-klub" d.o.o.
Novi Travnik podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003963 12 Uvp od 24. aprila 2014.
godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Caffe-klub" d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirzeta Duljković, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 003963 12 Uvp od 24. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Novom Travniku od 14. juna 2012. godine, kojom su odbijene njegove tužbe od 8. i 16. juna 2011. godine protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija od 11. maja 2011. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog organa od 9. aprila 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantu je kao poreznom obvezniku razrezan porez na imovinu za automate za igru na sreću, za 2010. godinu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da kako iz podataka u spisu i prema predmetnom činjeničnom utvrđenju jasno proizilazi da je apelant, kao pravno lice, vlasnik 20 automata za igre na sreću, koje vlasništvo apelanta nije ni sporno prema navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, to organi uprave nisu povrijedili zakon na njegovu štetu, kada su ga obavezali na plaćanje poreza na imovinu za 2010. godinu, primjenom relevantnih odredbi Zakona o porezima SBK, u određenom novčanom iznosu, a apelant i ne pobija visinu tog razrezanog poreza. Također, utvrđeno je da prema navedenom zakonu uopće nije ni bitno pitanje da li su ti automati i njegova osnovna sredstva koja mu služe za obavljanje registrovane djelatnosti, ili nisu, već je jedino relevantno da li je apelant kao pravno lice vlasnik automata za priređivanje igara na sreću, a što on tokom cijelog postupka i ne pobija.
2. Osim toga, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da mu se nisu mogle propisivati obaveze po osnovu poreza na imovinu, primjenom pomenutog zakona, zbog njegovog vlasništva na aparatima za igre na sreću, iz razloga što je, prema federalnom Zakonu o igrama na sreću u F BiH, društvo registrovano za obavljanje djelatnosti priređivanje igara na sreću putem automata u posebnim klubovima, i istim zakonom, regulisane kao subjektu priređivanja igara na sreću sve fiskalne obaveze, odnosno naknade za priređivanje igara na sreću, a koje je dužan plaćati kao javne prihode F BiH. Naime, sud je zaključio da je predmetni porez na imovinu (kao prihod kantona), propisan navedenim kantonalnim poreznim zakonom, sasvim druga vrsta javnih prihoda od naknada za priređivanje igara na sreću, određenih federalnim Zakonom o igrama na sreću u F BiH, jer se radi, ne o porezima, nego o naknadama za priređivanje igara na sreću (što čini prihod F BiH) koje naknade plaćaju subjekti priređivanja igara na sreću, i koje naknade nisu predmet ove upravne stvari.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, iznosi iste argumente koje je iznosio pred nadležnim organom uprave i Vrhovnim sudom, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove organa uprave i Vrhovnog suda, koji su ga obavezali da na ime utvrđenog razreza poreza na imovinu uplati određeni novčani iznos. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman