Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4027/13 (Ž. Š.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4027/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-4027/13, rješavajući apelacije Živka Škrbića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Živko Škrbić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047340 12 REV od 22. augusta 2013. godine;
„Golden hands“ d.o.o. Pale, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 O PS 000286 12 REV od 3. decembra 2013.
godine;
Joco Vasiljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 008182 12 REV od 6. marta 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4027/13 Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 25. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047340 12 REV od 22. augusta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. i 10. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Grad Banja Luka na ime duga za zakup poslovnog prostora u Banja Luci za 2004. godinu isplati iznos od 3.388,00 KM. Pored toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj-protivtuženi na ime preplaćene zakupnine zbog nezakonitog oporezivanja usluga od 10% isplati iznos od 28.808,00 KM, te izvrši povrat novca u iznosu od 10.000,00 KM po osnovu razlike u kvadraturi, uplaćen zakupnine za četiri mjeseca, te da mu naknadi nematerijalnu štetu „zbog šikaniranja“. U postupku je utvrđeno da je apelant prema zaključenom ugovoru o zakupu sa tužiteljem koristio poslovni prostor od juna 2002. do juna 2003. godine, nakon čega je apelant podnio zahtjev za raskid pomenutog ugovora. Također je utvrđeno da je apelant povukao svoj zahtjev za raskid ugovora o zakupnini i nastavio koristiti predmetni poslovni prostor, ali nije platio zakupninu tužitelju za 2004. godinu, zbog čega je sud utvrdio osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao niti osnovanost, niti visinu svog protivtužbenog zahtjeva u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupka.
2. AP-862/14 „Golden hands“ d.o.o Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 25. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 O PS 000286 12 REV od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da on nije jemac koji bi prema tuženom „Balkan Investment Bank“ a.d. Banja Luka bio obavezan da ispuni obavezu prema S.S. iz ugovora o kreditu, kao i da mjenice izdate od strane tužitelja nemaju pravnu važnost i dejstvo prema apelantu, te da se tuženi obaveže da apelantu vrati novčana sredstva u iznosu od 19.927,63 KM koje je apelant platio tuženom na ime duga. U postupku je utvrđeno da je apelant u svojstvu jemca platca potpisivanjem mjenične izjave dao izričitu suglasnost da u slučaju neispunjenja obaveze od strane S.S. kao korisnika kredite tuženi će izvršiti naplatu mjenice u svrhu ostvarivanja svog potraživanja, te da iz navedenog proizilaze apelantove obaveze kao mjeničnog dužnika. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da apelant nije dokazao da je ispunjenje mjenice izvršeno protivno ovlaštenju, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.
3. AP-1808/14 Joco Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pilice, podnio je 18. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 008182 12 REV od 6. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju S.Đ. isplati dug na ime dijela neosnovano primljene kupoprodajne cijene. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tužiteljem 2009. godine postigao usmeni sporazum o kupovini kuće u Pilicama za kupoprodajnu cijenu od 70.000,00 Eura, te da je tužitelj isplatio apelantu kupoprodajnu cijenu u cjelosti. Također je utvrđeno da između stranaka nije došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora, te da je apelant tužitelju vratio iznos od 63.000,00 Eura, dok je iznos od 7.000,00 Eura zadržao. Sud je zaključio da sporni iznos od 7.000,00 Eura nije dat na ime kapare, kako apelant tvrdi, nego da je taj iznos dio kupoprodajne cijene, pa proizilazi da je apelant bez osnova zadržao navedeni iznos. Zbog navedenog, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4027/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman