Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4177/14 (A. K.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinska dozvola
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4177/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-4177/14, rješavajući apelaciju Adise Kadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adise Kadić podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002885 14 U od 27. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adisa Kadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Marijan Ivanović, advokat iz Orašja, podnijela je 15. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002885 14 U od 27. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS od 2. decembra 2013. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 4. oktobra 2013. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je apelantičin zahtjev za izdavanje lokacijskih uslova za izgradnju individualnih stambenih objekata na zemljištu pobliže preciziranom u dispozitivu rješenja, u obuhvatu urbanističkog plana grada Dervente.

2. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica u žalbi protiv prvostepenog rješenja od 4. oktobra 2013. godine navela da je podnosila zahtjev za izdavanje lokacijskih uslova za sporne nekretnine još u 2011. godini, ali bez stručnog mišljenja, te da je taj zahtjev negativno riješen, a da je nakon toga apelantica pribavila stručno mišljenje i pokrenula ponovni postupak predmetnim zahtjevom, dana 31. maja 2013. godine, kako je to pravilno i zaključio tuženi da je predmetni postupak pokrenut zahtjevom apelantice, koji je podnijela putem punomoćnika, dana 31. maja 2013. godine, pa su stoga neosnovani apelantičini navodi u kojima je istakla da je pokretanje postupka trebalo računati od zahtjeva iz 2011. godine koji je odbijen prvostepenim rješenjem od 7. novembra 2011. godine i koje je dostavljeno samo apelantici, a ne i njenom punomoćniku, te da joj je na taj način onemogućeno da zaštiti svoje interese. Naime, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o prijedlogu za ponavljanje postupka pokrenutog u 2011. godini zbog mogućnosti da se upotrijebi novi dokaz-pribavljeno stručno mišljenje ili zbog toga što stranci nije dana mogućnost da učestvuje u postupku jer je samo apelantici dostavljeno pomenuto rješenje, a i sama apelantica ne ističe da se radi o res iudicati, nego upravo traži da se o predmetu odlučuje, što sve ukazuje da se ne radi o jednom zahtjevu, nego odvojeno podnesenim zahtjevima o kojima je odlučeno posebnim samostalnim prvostepenim rješenjima sa različitim brojevima predmeta, a u konkretnom predmetu je odlučivano po zahtjevu apelantice od 31. maja 2013. godine (kompletirani zahtjev sa stručnim mišljenjem).

3. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da ne stoje navodi tužbe da je osporeni akt nezakonit, jer pomenuto stručno mišljenje i urbanističko-tehnički uslovi za predmetni lokalitet daju buduće programsko rješenje ili prijedlog drugačijeg rješenja, tj. prijedlog izmjena dijela navedenog urbanističkog plana, a koje buduće izmjene bi zadovoljile potrebe apelantice u pogledu izgradnje stambenog objekta kojeg predlaže apelantica, a koji objekat nije predviđen pomenutim urbanističkim planom, što dakle odstupa od važećeg planskog akta, kao dokumenta višeg reda, pa je tuženi pravilno utvrdio da traženi radovi nisu u skladu sa istim. Kako prvostepeni upravni organ, a ni tuženi, saglasno odredbama Zakona o uređenju prostora i građenju, ne mogu odlučivati o izmjenama i dopunama predmetnog urbanističkog plana, nego ga samo primjenjuju kao važeći opći planski akt, pa time i ne raspravljaju niti odlučuju o činjenici da li je bolje idejno rješenje koje nudi apelantica umjesto primjene važećeg plana, nego da li je isto u saglasnosti sa strateškim planskim aktom, sud je zaključio da je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.

4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4177/14 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio