Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/14 (S. Š. i drugi)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-45/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-45/14, rješavajući apelacije Siniše Šikmana i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Siniša Šikman, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 7 0 P 056725 13 GŽ 2 od 13. decembra 2013. godine;

Hazemina Ćudić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 008467 12 GŽ od 31. decembra 2013. godine;

Milenko Stojičić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 102797 13 REV od 7. augusta 2014. godine;

Smiljka Vukadinović i Živko Vukadinović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 103273 13 REV od 1.

augusta 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-45/14 Siniša Šikman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 7 0 P 056725 13 GŽ 2 od 13. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi S.K. i M.T. solidarno naknade nematerijalnu štetu na ime fizičkog bola, pretrpjelog straha i umanjenja opšte životne sposobnosti, a koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode koju je skrivio M.T. U postupku je utvrđeno da je u vansudskom poravnanju apelantu izmirena šteta u određeno novčanom iznosu, a koji je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, i za koju je sud zaključio da predstavlja pravičnu naknadu za nastalu štetu.

2. AP-1341/14 Hazemina Ćudić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Kemal Sejfulović advokat iz Tuzle, podnijela je 25. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 008467 12 GŽ od 31. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi d.d. „Ingram“ Srebrenik naknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpjelog straha i duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, a koji su nastali kao posljedica „mobinga“ i šikanoznog ponašanja tuženog prema apelantici. Sud je zaključio da apelantica nije dokazala da su akti tuženog, kojima se odlučuje o pravima i dužnostima iz radnog odnosa, tj. o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svojih zaposlenika i povećanja obima poslova, a prema kojima je apelantica raspoređena na drugo radno mjesto uz zaključenje novog ugovora o radu sa tuženim, izazvali kod apelantice takav vid i obim stresa koji bi za posljedicu imao psihičke smetnje i uticao na umanjenje opšte životne aktivnosti apelantice da bi bilo opravdano dosuđenje naknade nematerijalne štete po traženom osnovu.

3. AP-4104/14 Milenko Stojičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dalibor Pejaković advokat iz Banja Luke, podnio je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 102797 13 REV od 7. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska naknadi nematerijalnu štetu zbog ranjavanja kao pripadnika Vojske Republike Srpske, 1992. godine, i to: na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti u iznosu od 12.800,00 KM, pretrpjelih fizičkih bolova u iznosu od 4.200,00 KM, pretrpjelog straha u iznosu od 3.100,00 KM i duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 2.800,00 KM, dok je preko dosuđenih iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te uzimajući u obzir značaj zaštite povrijeđenog dobra, prirodu i svrhu naknade nematerijalne štete, zaključio da je utvrđena naknada pravična u smislu odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. AP-4538/14 Smiljka Vukadinović i Živko Vukadinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Miroslav Prerad advokat iz Banja Luke, podnijeli su 22. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 103273 13 REV od 1. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Republika Srpska naknadi nematerijalnu štetu, kao roditeljima G.V. koji je ranjen kao pripadnik Vojske Republike Srpske 1994. godine, a na ime duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta njihovog sina. Sud je napomenuo da je njihovom sinu G.V. dosuđena naknada nematerijalne štete za pretrpjeli strah, bol i duševne bolove zbog naruženosti, dok je u odnosu na apelante zaključio da se u konkrentom slučaju nisu stekli uslovi za dosuđivanje traženog vida naknade nematerijalne štete budući je utvrđeno da promjene na tijelu G.V. nisu takve prirode da u okolini izazivaju gađenje, sažaljenje ili drugu negativnu reakciju, niti da je G.V. ovisan o pomoći svojih roditelja, da bi apelanti imali pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu člana 201. stav 3. ZOO.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 45/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/14 (S. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio