Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4502/14 (D. J. i drugi)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4502/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-4502/14, rješavajući apelacije D. J. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
D. J., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 030919 13 REV od 17. juna 2014. godine;
T. M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 041281 13 REV od 8. jula 2014. godine;
H. K. i Š. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012767 13 REV od 3. jula 2014. godine;
A. K., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 029206 13 REV 2 od 5. juna 2014. godine;
H. K. i Š. B., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 012767 09 GŽ 2 od 25. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4502/14 D. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 20. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 030919 13 REV od 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća i regresa za period od septembra 2004. do augusta 2005. godine. U toku postupka je utvrđeno da u konkrentom slučaju nije bilo pravosnažno riješeno o apelantovom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i te da se, stoga, navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelant svoja potraživanja za period od septembra 2004. do augusta 2005. godine nije mogao temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte.
2. AP-4503/14 T. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostar, podnio je 20. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 041281 13 REV od 8. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar, da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća, naknade za korištenje godišnjeg odmora i povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu navedenih naknada preko dosuđenih iznosa, a za period od marta 2005. do januara 2009. godine. U toku postupka je utvrđeno da u konkrentom slučaju nije bilo pravosnažno riješeno o apelantovom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i te da se, stoga, navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelant svoja potraživanja za sporni period nije mogao temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su mu dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine.
3. AP-4505/14 H. K. i Š.B. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijele su 20. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012767 13 REV od 3. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća i regresa za period od septembra 2007. do augusta 2008. godine. U toku postupka je utvrđeno da u konkrentom slučaju nije bilo pravosnažno riješeno o zahtjevu apelantica prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i te da se, stoga, navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantice svoja potraživanja za period od septembra 2007. do augusta 2008. godine nisu mogle temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte.
4. AP-4506/14 A. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 20. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 029206 13 REV 2 od 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar isplati određene novčane iznose na regresa za 2004. i 2005. godinu. U toku postupka je utvrđeno da u konkrentom slučaju nije bilo pravosnažno riješeno o zahtjevu apelantice prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i te da se, stoga, navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za sporni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte.
5. AP-5387/14 H. K. i Š. B. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijele su 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 012767 09 GŽ 2 od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća i regresa za period od septembra 2007. do augusta 2008. godine. U toku postupka je utvrđeno da u konkrentom slučaju nije bilo pravosnažno riješeno o zahtjevu apelantica prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i te da se, stoga, navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantice svoja potraživanja za period od septembra 2007. do augusta 2008. godine nisu mogle temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4502/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da sud sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, gdje je, između ostalog, zaključio:“… da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman