Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4623/14 (D. Č. i R. Č.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Neovlašteno lice
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4623/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-4623/14, rješavajući apelaciju Dušana Čegara i Rose Čegar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Čegara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000393 12 Rev od 13. augusta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rose Čegar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000393 12 Rev od 13. augusta 2014. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Čegar i Rosa Čegar (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) oboje iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 29. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000393 12 Rev od 13. augusta 2014. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu od 30. augusta 2011. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci od 13. juna 2012. godine u dijelu kojim je apelantu naloženo da prizna i dozvoli da se u katastru zemljišta Mrkonjić Grad izvrši promjena upisa i upišu suvlasnički dijelovi kako su utvrđeni odlukom suda, odnosno u dijelu kojim je apelant obavezan na nadoknadu troškova parničnog postupka prvotužitelju J.Č. do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, usvojen je tužbeni zahtjev prvotužitelja i utvrđeno je da su prvotužitelj i apelant suvlasnici sa ½ (5/10) dijela predmetnih nekretnina, dok je tužbeni zahtjev drugotužiteljice odbijen. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se u konkretnoj situaciji radi o većoj porodičnoj zajednici čiji članovi su tužitelji i tuženi, među kojima i apelant, i u kojoj je u periodu između 1970. i 1972. godine postignut dogovor da se kupi parcela i započne izgradnja kuće za prvotužitelja i apelanta. Također, utvrđeno je da su izgradnju kuće finansirali otac stranaka, pokojni N.Č., apelant i prvotužitelj uz finansijsku pomoć njihovog brata tuženog B.Č. i doprinos u radu J.Č., njihove majke, tj. drugotužiteljice. Nadalje, iako je većina dokaza u predmetnom postupku provođena u pravcu utvrđivanja visine doprinosa zajedničkoj gradnji pojedinih učesnika u gradnji, sud je zaključio da pri situaciji postojanja sporazuma o zajedničkoj gradnji, shodno relevantnim odredbama Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, sa jasno dogovorenim utvrđenim ciljem i veličinom suvlasničkih dijelova na nekretnini, veličina doprinosa pojedinih članova porodične zajednice u izgradnji objekta i kupovini zemljišta za izgradnju objekta, nije od značaja. Osim toga, sud je zaključio da iz iskaza svih stranaka proizilazi činjenica da je u vrijeme dogovora za izgradnju predmetne kuće među njima faktički postojala ekonomska zajednica iz koje je i nastao sporazum o zajedničkoj gradnji kuće za apelanta i prvotužitelja u kojoj su učestvovali i ostali članovi te zajednice srazmjerno svojim mogućnostima, pa je odlučio kao u izreci presude.
3. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost prima facie
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Neovlašteno lice 8. Ustavni sud zapaža da je apelaciju podnijela i apelantica, iako se u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 13. augusta 2014. godine, nije direktno odlučivalo o njenim građanskim pravima, već o građanskim pravima apelanta. S obzirom da apelantica nije bila učesnik u predmetnom postupku pred sudovima, jer nije preduzela bilo koju parničnu radnju u konkretnom parničnom postupku, proizilazi da apelantica nije lice koje, u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman