Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4904/14 (A. H.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4904/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-4904/14, rješavajući apelaciju Azre Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Hadžić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 024678 14 Gž 2 od 22. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 024678 14 P 2 od 11. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azra Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 18. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 024678 14 Gž 2 od 22. septembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 024678 14 P 2 od 11. jula 2014. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 22 0 P 024678 14 P 2 od 11. jula 2014. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 024678 14 Gž 2 od 22. septembra 2014. godine, obavezao apelanticu da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. sina A.K. plaća mjesečno iznos od 80,00 KM počev od 17. maja 2013. godine pa dok za to postoje zakonski razlozi svakog prvog do desetog u mjesecu za tekući mjesec na ruke oca i zakonskog zastupnika mldb. A.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj). Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka na osnovu socijalne anamneze JU Centar za socijalni rad Sanski Most od 2. oktobra 2013. godine za apelanticu i tužitelja utvrdio da apelantica živi u zajedničkom domaćinstvu sa majkom i sinom A. iz prvog brajka koji je učenik petog razreda osnovne škole, da žive u porodičnoj kući apelanticinih roditelja kao i da je apelantica nezaposlena i da nema nikakvih primanja. Dalje je utvrđeno da apelanticin sin iz prvog braka prima porodičnu penziju u iznosu od 310,00 KM a da apelanticina majka također, prima penziju u iznosu od 204,00 KM. Dalje je navedeno da je na osnovu navedene socijalne anamneze i dokaza saslušanjem tužitelja kao parnične stranke utvrđeno da tužitelj živi u zajedničkom domaćinstvu sa majkom i mldb. A.K, da žive u porodičnoj kući tužiteljevih roditelja, zatim da je tužitelj nezaposlen. Također, je utvrđeno da tužitelj nije vlasnik nekretnina, da se izdržava od majčine penzije koja iznosi 170,00 KM mjesečno kao i od prihoda koje ostvari prodajom drva u iznosu od 250-300,00 KM za vrijeme sezone. Općinski sud je na osnovu navedene socijalne anamneze dalje utvrdio da je mldb. A.K. do 13. marta 2013. godine živio sa apelanticom, a da nakon navedenog datuma brigu o mldb. A.K. vodi isključivo tužitelj i da mldb. A.K. ne ostvaruje nikakav kontakt s apelanticom jer ista nije pokazala volju da želi kontakt s mldb. A.K. Također, je utvrđeno da je mldb. A.K. dijete sa poteškoćama u razvoju.

4. Općinski sud je u obrazloženju dalje naveo da iz medicinske dokumentacije koju je apelantica dostavila proizlazi da je ista liječena u JUZ Opća bolnica u Sanskom Mostu u periodu od 10. do 14. marta 2013. godine, da je apelantica nakon otpusta iz bolnice redovno pod kontrolom psihijatra, kao i da uz pridržavanje terapije apelantica može sasvim dobro da funkcionira u fazama mirnog življenja, te da je apelanticina dijagnoza bolesti depresivno-anxiozno reaktivno stanje.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je dalje naveo da je JU Centar za socijalni rad Sanski Most koji je učestvovao u predmetnom parničnom postupku dostavio sudu Mišljenje stručnog tima Centra sastavljenog od psihologa, socijalnog radnika, defektologa i dipl. pravnika u kojem je predložio da se apelantica obaveže da doprinosi za izdržavanje mldb. A.K. u iznosu od 100,00 KM mjesečno. Stručni tim Centra je obrazložio prijedlog činjenicom da se smatra da je apelantica radno sposobna jer za istu nije utvrđena nesposobnost za rad od strane komisije koja je nadležna za ocjenu radne sposobnosti to jeste Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja kao i da apelantica treba iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi obezbijedila sredstva za izdržavanje mldb. A.K. Općinski sud ja dalje istakao da apelantica tokom postupka nije dokazala da nije radno sposobna. Nakon što je ocijenio sve izvedene dokaze Općinski sud je zaključio da je apelantica i pored još prisutnih zdravstvenih problema u mogućnosti da se angažuje oko izdržavanja svog mldb. djeteta u smislu da iskoristi sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi obezbijedila sredstva za izdržavanje mldb. A.K, shodno članu 215. Porodičnog zakona. Općinski sud je zaključio da je iznos od 80,00 KM na ime doprinosa apelantice u izdržavanju mldb. A.K. a koji tužitelj potražuje predmetnom tužbom, potpuno primjeren mogućnostima apelantice imajući u vidu njeno zdravstveno stanje kao i potrebe mldb. A.K. Općinski sud je dalje naglasio da je utvrđujući navedeni iznos imao u vidu uzrast mldb. A.K, materijalne mogućnosti oba roditelja, te da i tužitelj mora također, doprinositi u izdržavanju mldb. A.K, najmanje kao i apelantica, kao i činjenicu da apelantica kao majka mora iskoristiti sve svoje mogućnosti i tako doprinositi izdržavanju mldb. djeteta kao i njegov otac, odnosno tužitelj.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud a suprotno žalbenim navodima apelantice sve izvedene dokaze cijenio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i za svoju odluku dao razloge u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP a koje je prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je između ostalog istakao da je prvostepeni sud cijeneći zdravstveno stanje apelantice i njenu potrebu da zbog svog zdravstvenog stanja uzima terapiju i odlazi ljekaru na kontrolu pri čemu je cijenio medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta a koja je istovjetna sa dokumentacijom priloženom uz žalbu, zaključio da apelantica tokom postupka nije dokazala da ona bez obzira na svoje zdravstveno stanje nije radno nesposobna. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi o tome da apelantica ne bi bila u mogućnosti da se angažuje na obavljanju poslova kako bi ostvarivanjem zarade obezbijedila sredstva za izdržavanje mldb. A.K. u dosuđenom iznosu.

7. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navela je da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelanticu obavezali da na ime izdržavanja mldb. djeteta doprinosi u iznosu od 80,00 KM, jer ona zbog svog zdravstvenog stanja ne može doprinositi izdržavanju svog mldb. djeteta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelanticine navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4904/14 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio