Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-533/14 (Visoka škola za primijenjene i pravne nauke "Prometej" i drugi)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-533/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-533/14, rješavajući apelacije Visoke škole za primijenjene i pravne nauke "Prometej" i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Visoka škola za primijenjene i pravne nauke "Prometej", protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 096719 13 GŽ od 27. novembra 2013. godine;
"Mrkonjićputevi" A.D. Mrkonjić Grad, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 030869 13 RSŽ od 21.
februara 2014. godine;
Zavod za izgradnju A.D. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 068695 13 REV od 6.
februara 2014. godine;
Božidarka Bratić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 016080 13 RSŽ od 29. maja 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-533/14 Visoka škola za primijenjene i pravne nauke "Prometej" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Slavica Graorac advokatica iz Banja Luke, podnio je 4. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 096719 13 GŽ od 27. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja T.S. i poništeno je rješenje apelanta o prestanku ugovora o radu tužitelju na određeno vrijeme, te je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade štete po osnovu izgubljene zarade zbog nezakonitog otkaza i neisplaćenih plaća, isplati određene novčane iznose. U postupku je utvrđeno da je tužitelju, koji je kod apelanta obavljao poslove profesora i bio zaposlen po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenog za period od oktobra 2009. do septembra 2010. godine, prestao radni odnos i otkazan ugovor o radu u martu 2010. godine, tj. prije isteka vremena na koji je zaključen, a zbog ispunjenja uslova za odlazak u starosnu penziju. Također je utvrđeno da je tužitelj i prije zaključenja ugovora o radu sa apelantom ispunjavao uslove za penziju, ali da se apelant, zaključenjem spornog ugovora o radu na određeno vrijeme saglasio da tužitelj i nakon navršenih 65 godina života nastavi obavljati poslove profesora. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je otkaz ugovora o radu tužitelju bio nezakonit, te je donio odluku kao u dispozitivu presude.
2. AP-1744/14 "Mrkonjićputevi" A.D. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 030869 13 RSŽ od 21. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenja apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelju P.M., te je apelant obavezan da tužitelja vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručni i radnim sposobnostima, te da mu na ime izgubljene zarade isplati određene novčane iznose i uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje. U postupku je utvrđeno da je apelant tužitelju, kao radniku za čijim je radom prestala potreba, otkazao ugovor o radu dok je tužitelj bio na bolovanju, te da je, nakon toga, na poslovima koje je tužitelj obavljao angažirao drugog radnika. Sud je zaključio da je u okolnostima kada je ugovor o radu tužitelju otkazan dok je bio na bolovanju, što predstavlja jednu od zabranjenih osnova za prestanak radnog odnosa u smislu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), a na njegovo mjesto je angažiran drugi radnik, te kada apelant nije dao valjane razloge za izvršenu selekciju zaposlenih radnika u postupku odlučivanja za kojim radnikom je prestala potreba, ovakav otkaz ugovora o radu je u skladu sa odredbama čl. 109 u vezi sa članom 126. stav 2. tačka 2. ZOR-a nezakonit.
3. AP-1968/14 Zavod za izgradnju A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 068695 13 REV od 6. februara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, poništeno je rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužitelja E.D. te je apelant obavezan da tužitelju isplati naknadu na ime neisplaćenih plaća za period od 1992. do 2001. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju 12. juna 1992. godine, zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri i više dana, iako je u spornom periodu, tj. od 21. maja do 24. juna 1992. godine, tužitelju bilo odobreno korištenje godišnjeg odmora od strane apelanta. Zbog navedenog, zaključeno je da je odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja bila nezakonita jer je donesena suprotno odredbama tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
4. AP-3819/14 Božidarka Bratić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 19. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 016080 13 RSŽ od 29. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog Grada Istočno Sarajevo-Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo, te tuženi vrati apelanticu na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima i da joj isplati naknadu izgubljenih plaća i uplati doprinose za PIO. U postupku je utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog od oktobra 2003. do jula 2009. godine kada joj je prestao radni odnos kod tuženog zbog donošenja Odluke o prestanku rada Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo kao upravne organizacije u okviru Grada i formiranja Javnog preduzeća Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo. Budući da je apelantica svoj radno pravni status regulisala u novoformiranom Javnom preduzeća Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo, zaključenjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme i stupanjem na rad počevši od jula 2009. godine, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 533/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman