Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5537/14 (ZZ „Kooperativni centar“ Sitneši iz Srpca)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5537/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-5537/14, rješavajući apelaciju ZZ „Kooperativni centar“ Sitneši iz Srpca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZZ „Kooperativni centar“ Sitneši iz Srpca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 008532 14 Rev 2 od 4. novembra 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZZ „Kooperativni centar“ Sitneši iz Srpca (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić-Čičić, advokati iz Banja Luke, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 008532 14 Rev 2 od 4. novembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju po osnovu ispunjenja ugovora isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je ugovor o robnom kreditu zaključen između parničnih stranaka 21. januara 2003. godine, kojim ugovorom su regulisana prava i obaveze između tužitelja kao davatelja kredita i apelanta kao primatelja kredita, a predmetom kojeg su poljoprivredne mašine u određenoj novčanoj vrijednosti. Kako se tim ugovorom, apelant, kao primatelj robnog kredita, kome je tužitelj već predao stvari koje su predmetom tog ugovora, obavezao da tužitelju isplati određeni novčani iznos u roku od šest godina u vidu polugodišnjih anuiteta, sud je zaključio da je predmetni ugovor, faktički ugovor o kupoprodaji u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Također, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da nije utvrđeno kada je nastao kupoprodajni ugovor, da li 1999. godine kada je apelant po osnovu ugovora o prodaji robe na kredit, primio robu od „Mašinskog servisa“ Nova Topola, ili 2003. godine, kada je zaključen ugovor o robnom kreditu. Naime, utvrđeno je da sama činjenica da je apelant 1999. primio predmetnu robu, nije bila smetnja da parnične stranke 2003. godine regulišu svoja prava i obaveze u pogledu kupoprodaje te robe, a što su i učinile ugovorom o robnom kreditu. Nadalje, utvrđeno je da činjenica da je taj ugovor za apelanta potpisao N.V., koji je osnivač apelanta i lice ovlašteno za raspolaganje novčanim sredstvima sa upotrebom pečata, ne utiče na valjanost pomenutog ugovora, jer taj ugovor nije morao biti pismen, a nije sporno da je apelant primio robu i da nikad nije prigovarao kupoprodajnoj cijeni. Najzad, kod nesporne činjenice da apelant nije platio kupoprodajnu cijenu za primljenu robu, na način kako je to predviđeno navedenim ugovorom o robnom kreditu, sud je zaključio da tužitelj može s uspjehom isticati zahtjev u odnosu na apelanta u smislu relevantnih odredaba predmetnog zakona da ispuni svoju ugovorenu obavezu iz pomenutog ugovora.

2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5537/14 (ZZ „Kooperativni centar“ Sitneši… | Sudska praksa | Aktio