Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-719/14 (V. M. i drugi)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-719/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-719/14, rješavajući apelacije Velibora Maksimovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Velibor Maksimović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000871 12 REV od 5. jula 2013. godine;
Josip Naletilić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000050 13 REV od 21. januara 2014.
godine;
Mehmed Osmančević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 001167 13 REV od 31.
januara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-719/14 Velibor Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Skelana, kojeg zastupa Danilo Mrkaljević advokat iz Srebrenice, podnio je 14. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000871 12 REV od 5. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Bosna i Hercegovina- Ministarstvo odbrane naknadi štetu zbog neosnovanog pritvora, i to nematerijalnu štetu u iznosu od 56.000,00 KM i materijalnu štetu u iznosu od 11.349,80 KM, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa do ukupno traženog iznosa od 169.500,00 KM. U odnosu na odbijajući dio presude, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, zaključeno je da je dosuđeni iznos od 56.000,00 KM pravična satisfakcija za pretrpjele duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode apelanta za ukupno 1130 dana koje je apelant neosnovano proveo u pritvoru. Također je zaključeno da nemaju osnova apelantove tvrdnje da je „dosuđeni iznos nematerijalne štete nerealan i paušalno određen jer sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj na ime ovakve naknade dosuđuju minimalno 100,00 KM po jednom danu pritvora“. Naime, prema stavu suda, pri dosuđivanju visine naknade nije moguće utvrditi ili primijeniti kriterije zasnovane na unaprijed određenom iznosu novca koji bi odgovarao jednom danu provedenom u pritvoru, te se mora voditi računa da se prilikom određivanja novčane naknade ne mjeri vrijednost ličnosti novcem, nego da se oštećenom umanjuju štetne posljedice usljed štetnog događaja, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-1810/14 Josip Naletilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 18. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000050 13 REV od 21. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar naknadi nematerijalnu štetu na ime umanjenja životne aktivnosti, pretrpjelih bolova, straha i naruženosti, u ukupnom iznosu od 73.000,00 KM, a koju je pretrpio u saobraćajnoj nezgodi. U postupku je utvrđeno da je za saobraćajnu nezgodu u kojoj je nastala predmetna šteta isključivo kriv apelant koji je upravljao motornim vozilom pod dejstvom alkohola (koji je u momentu štetnog događaja iznosio 0,71 h/kg i što odgovara pripitom stanju), zbog čega apelant nema pravo na traženu naknadu štete u smislu odredaba člana 5. Pravila proširenog osiguravajućeg pokrića za odštetne zahtjeve osoba koje se ne smatraju trećim osobama i člana 3. stav 1. tačka 3a. Pravila za osiguranje od auto-odgovornosti, jer prema navedenim Pravilima osiguranik gubi pravo iz osiguranja ako se analizom krvi ili nekim drugim metodom utvrdi da je udio alkohola u krvi u momentu štetnog događaja iznosio 0,5 g/kg i više.
3. AP-1944/14 Mehmed Osmančević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Muhamed Husika advokat iz Kaknja, podnio je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 001167 13 REV od 31. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi ŠPD „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf naknadi štetu na ime izgubljene zarade zbog umanjenja plaće i naknade za bolovanje, direktnih materijalnih troškova koje je trpio za vrijeme bolovanja, pretrpjelih bolova, pretrpjelog straha i umanjenja životne sposobnosti u ukupnom iznosu od 15.943,00 KM. Sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno nije dokazao da postoji uzročna veza između njegovog obavljanja rada u šumi kao zaposlenika tuženog i nastanka oboljenja od mišije groznice, koje je dovelo do umanjenja apelantove opće životne aktivnosti.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 719/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman