Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-843/14 (S. B.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-843/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-843/14, rješavajući apelaciju Senele Baltić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senele Baltić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 010027 13 Gž od 22. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senela Baltić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela je 24. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 010027 13 Gž od 22. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakonite odluke tužene, i to: odluka tužene o prijemu radnika u radni odnos na neodređeno vrijeme od 11. septembra 2009. godine, odluka tužene o poništenju odluke o prijemu radnika u radni odnos na neodređeno vrijeme od 3. februara 2010. godine i odluka o djelimičnom poništenju konkursa za prijem radnika na upražnjeno radno mjesto na neodređeno vrijeme od 3. februara 2010. godine, te da se tužena obaveže da joj uspostavi radnopravni odnos kako je bilo prije donošenja pobijanih odluka i da je vrati na posao, kao i da joj na ime izgubljene dobiti za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da odluka tužene od 11. septembra 2009. godine, a kojom je H.B. primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme, nije nezakonita jer apelantica u vrijeme trajanja konkursa nije imala položen stručni ispit odnosno njena prijava nije bila potpuna, obzirom da je uvjerenje o položenom stručnom ispitu izdato 7. septembra 2009. godine, a konkurs je zatvoren 28. augusta 2009. godine.
2. Nadalje, utvrđeno je da je odlukom Upravnog odbora tužene od 14. septembra 2009. godine apelantica primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme i tom odlukom je određeno da se sa apelanticom ima zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme koji traje do 31. decembra 2009. godine. Međutim, utvrđeno je da do realizacije navedene odluke nije došlo, a apelantica je ponovo zasnovala radni odnos kod tužene potpisivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme od 4. januara 2010. godine koji prestaje 4. februara 2010. godine, te je time pristala da obavlja poslove diplomiranog pravnika na određeno vrijeme iako je znala da je odlukom od 14. septembra 2009. godine primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme, pa, shodno tome, odluka tužene o poništenju odluke o prijemu radnika u radni odnos na neodređeno vrijeme od 3. februara 2010. godine i odluka o djelimičnom poništenju konkursa za prijem radnika na upražnjeno radno mjesto na neodređeno vrijeme od 3. februara 2010. godine nisu nezakonite. Također, utvrđeno je da je apelantica mogla odbiti zaključenje ponuđenog ugovora o radu na određeno vrijeme, a što nije učinila, pa tako potpisivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme, odluka o njenom prijemu na neodređeno vrijeme počev od 31. decembra 2009. godine ne proizvodi pravno dejstvo.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman