Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-982/14 (AE-"Hermes" d.o.o. Cazin i drugi)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-982/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine u predmetu broj AP-982/14, rješavajući apelacije AE-"Hermes" d.o.o. Cazin i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
AE-"Hermes" d.o.o. Cazin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 043209 12 REV od 10.
decembra 2013. godine;
Refik Šašić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 MAL 222912 14 GŽ od 11. jula 2014. godine;
D. J., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 005016 14 GŽ od 16. jula 2014. godine;
Dječiji vrtić „Dragan i Zoran“ Bijeljina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 PS 021655 12 REV od 12.
juna 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-982/14 AE-"Hermes" d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić advokatica iz Cazina, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 043209 12 REV od 10. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju DOO „Droga“ Sarajevo isplati dug u iznosu od 241.905,54 KM. U postupku je utvrđeno da su apelant i pravni prednik tužitelja („Kolinska d.o.o. Sarajevo“) zaključili ugovor o kupoprodaji 2004. godine, te da je na temelju tog ugovora tužitelj apelantu isporučio određenu količinu robe za koju je ispostavio račune. Također je utvrđeno da je apelant primio navedenu robu, ali da nije tužitelju platio ugovorenu cijenu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-3919/14 Refik Šašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 MAL 222912 14 GŽ od 11. jula 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Mikrokreditnoj organizaciji „Melaha“ Sarajevo isplati dug u iznosu od 1.776,00 KM. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i prvotuženi I.Z. 2003. godine zaključili ugovor o kreditu kojim je prvotuženom odobren kredit u iznosu od 5.000,00 KM uz ugovorenu kamatu u ukupnom iznosu od 6.800,00 KM. Također je utvrđeno da je prvotuženi isplatio tužitelju iznos glavnog duga, ali nije platio kamate. Zbog navedenog, sud je obavezao apelanta, kao žiranta koji se obavezao potpisivanjem mjenice, na ispunjenje ostatka obaveze prvotuženog, a u skladu sa članom. 997. u vezi sa članom 1005. Zakona o obligacionim odnosima. Pored toga, sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju neosnovano ukazuje na odredbe Zakona o zaštiti žiranata u Federaciji Bosne i Hercegovine, obzirom da su povjerilačko-dužnički odnosi na osnovu predmetnog ugovora o kreditu nastali prije stupanja na snagu navedenog zakona, a ovaj zakon ne sadrži odredbe koje propisuju njegovo retroaktivno dejstvo.
3. AP-4167/14 D. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 15. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 005016 14 GŽ od 16. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju MHD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka isplati dug u iznosu od 3.653,44 KM. U postupku je utvrđeno da je E.Š. sa tužiteljem zaključio ugovor o kreditu, na osnovu kojeg je tužitelj E.Š. odobrio kredit u iznosu od 5.000,00 KM. Također je utvrđeno da je E.Š. tužitelju isplatio dio duga po navedenom ugovoru, ali mu nije platio preostali iznos od 3.653,44 KM. Budući da su u konkrentom slučaju kao sredstva obezbjeđenja ugovoreni administrativna zabrana i mjenica koju su potpisali E.Š. i apelant, sud je zaključio da apelant, kao mjenični dužnik, odgovara za potraživanje tužitelja prema E.Š. na osnovu potpisane mjenice, a u skladu sa odredbama čl. 33. i 48. Zakona o mjenici, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude. Pored toga, sud je zaključio da nisu od uticaja na zakonitost odluke apelantovi navodi da sa tužiteljem nije potpisao posebni mjenični ugovor o žiriranju, niti je naknadno dao ovlaštenje tužitelju, kao imaocu mjenice, da popuni bjanko mjenicu sa podacima o dospijeću i iznosu tražbine, jer je ovakvo ovlaštenje tužitelju dao E.Š., u okviru čije odgovornosti apelant odgovara za ispunjenje tražbine.
4. AP-4231/14 Dječiji vrtić „Dragan i Zoran“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Novka Jelić advokatica iz Bijeljine, podnio je 18. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 PS 021655 12 REV od 12. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Opština Bijeljina isplati dug u iznosu od 39.320,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tuženom zaključio ugovor o regresiranju troškova boravka djece kod apelanta, te da je tužena izvršila refundaciju tih troškova za period od januara do decembra 2008. godine, kao i za januar i februar 2009. godine, dok refundaciju tih troškova nije izvršila za period od marta do juna 2009. godine. Također je utvrđeno da je Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke budžetu Opštine Bijeljina za 2009. godinu izvršeno smanjenje izdataka na ime subvencija predškolskim ustanovama, među kojima je apelant, kao i visina regresa troškova boravka djece u tim ustanovama za 2009. godinu. Budući da je apelant, zbog pomenutih razloga, odbio da potpiše ugovor o regresiranju pomenutih troškova sa tuženom za 2009. godinu, tužena je obavijestila apelanta da nije u mogućnosti da udovolji njegovom zahtjevu za refundaciju sredstava. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da ne apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 982/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman