Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1549/15 (O. S.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1549/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1549/15, rješavajući zahtjev Obrena Skočajića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Obrena Skočajića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Obren Skočajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 001948 od 26. decembra 2014. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju –Odjeljenje u Nevesinju ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 P 001948 13 P 2 od 16. juna 2014. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude u dijelu odluke o troškovima postupka, a koje je apelant obavezan da plati.

2. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 P 001948 13 P 2 od 16. juna 2014. godine tužba apelanta u dijelu u kojem potražuje od MH ERS „Elektrohercegovina“ a.d. Trebinje Radna jedinica Nevesinje ( u daljnjem tekstu: tuženi) isplatu mjesečne rente u periodu od 1. januara 2000. godine do 24. decembra 2002. godine odbačena je kao neblagovremena. U stavu 2. presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da sud obaveže tuženog na isplatu mjesečne rente počev od 24. decembra 2002. godine do 31. decembra 2003. godine a od 1. januara 2004. godine plaća rentu od 100,00KM na način preciziran u presudi, kao i da sud obaveže tuženog na isplatu troškova postupka. Stavom 3. izreke presude obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 5.300,00KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant uslijed ranjavanja u aprilu 1992. godine proglašen invalidom, te mu je utvrđena preostala radna sposobnost. Kako je apelant u momentu ocjene radne sposobnosti radio kod tuženog na poslovima inkasanta, obzirom da više nije mogao obavljati ove poslove raspoređen je na poslove evidencije kvarova, na kojem mu je umanjena plata za 100,00KM mjesečno, zbog čega i potražuje rentu. Osnovni sud je prvenstveno po prigovoru tuženog utvrdio neblagovremenost tužbe u skladu sa članom 105. tada važećeg Zakona o radu u odnosu na potraživanje rente apelanta za period od 1. januara 2000. godine do 24. decembra 2002. godine, jer je apelant tužbu podnio 24. decembra 2003. godine. Osnovni sud je naveo da je apelanta ranjen 1992. godine na ratištu, a ne na radu kod tuženog. Stoga tuženi nije u obavezi da mu naknadi materijalnu štetu, odnosno isplaćuje mjesečnu rentu jer ne postoji uzročno posljedična veza između radnji tuženog zbog kojih je nastupila nesposobnost apelanta za rad, odnosno nastala nesposobnost je posljedica drugog uzroka, za koji tuženi nije odgovoran. Sud je naveo u čemu se sastoje troškovi postupka te je u skladu sa odredbom člana 386. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata obavezao apelanta na plaćanje jer nije uspio u parnici.

4. Okružni sud donio je presudu broj 95 1 P 001948 od 26. decembra 2014. godine kojom je žalba apelanta izjavljenu protiv prvostepene presude u stavu 1. i 2. izreke presude odbio i prvostepenu presudu potvrdio, dok je preinačio odluku o troškovima postupka pa je apelanta obavezao na plaćanje troškova postupka u iznosu od 4.400,00KM.

5. U obrazloženju presude sud je naveo da je žalba apelanta neosnovana pozivajući se na odredba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o PIO, Zakona o radu, kao i odredbe ZPP za šta je po žalbenim navodima dao detaljno obrazloženje. Zaključak suda je da je apelantu uslijed sistematizacije ukinuto radno mjesto, te i da nije bilo povređivanja , prestao bi mu ugovor o radu na mjestu inkasanta pa bi tuženi zaključio novi ugovor. Zbog toga, prema mišljenju Okružnog suda, kada se prestanak ranijeg ugovora o radu (radno mjesto inkasanta) ne može vezati uz posljedice povređivanja, onda nema pravne osnove za dosuđivanje naknade štete zbog izgubljene zarade. Okružni sud je utvrdio da je žalba osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka jer advokat tuženog nije pristupio na sedam ročišta, kako je navedeno, već na pet, zbog čega je preinačio odluku o troškovima postupka

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini osporava zaključak osporenih presuda te navodi da mu je u skladu sa Posebnim kolektivnim ugovorom Elektroprivrede Republike Srpske , član 77, tuženi morao isplatiti razliku plate. Osim toga apelant navodi da sudski predmet nije dobio oznaku radnog spora (RS), kao i da je trajao 12 godina a radi se o hitnom predmetu. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Osnovnom sudu da ne provodi postupak izvršenja naplate troškova postupka, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, jer je apelant penzioner od 1. aprila 2015. godine , sa visinom penzije od oko 500,00KM sa boračkim dodatkom, te bi plaćanjem troškova njegova egzistencija i egzistencija njegove supruge koja je narušenog zdravlja ( kao i apelanta) bila dovedena u pitanje.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da se ne provodi izvršenje pravosnažne presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, na čije plaćanje je obavezan apelant. U tom pravcu apelant ističe svoje teško zdravstveno stanje, kao i narušeno zdravlje svoje supruge, iznos penzije, te ističe da bi plaćanjem bila ugrožena njegova egzistencija. Ustavni sud, međutim primjećuje da navode o iznosu penzije kao ni o zdravstvenom stanju supruge apelant nije konkretizovao, odnosno pružio dokaze u tom pravcu. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada se iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao i iz apelantovih navoda ne može zaključiti da je tuženi uopšte pokrenuo postupak izvršenja, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1549/15 (O. S.) | Sudska praksa | Aktio