Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2341/14 (N. A.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2341/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko Knežević, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-2341/14, rješavajući zahtjev Nikole Andruna za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e. i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nikole Andruna za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Andrun (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Dražen Zubak advokat iz Sarajeva, podnio je 21. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 14269 13 Kžk od 24. januara 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po presudi Suda BiH broj S1 1 K 14269 13 Kžk od 24. janaura 2014. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu, Ustavni sud napominje da je svojom Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-503/09 od 22. oktobra 2013. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 90/13 od 19. novembra 2013. godine) usvojio apelaciju apelanta i utvrdio povredu člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukinuo Presudu Suda BiH broj X-KRŽ-05/42 od 19. augusta 2008. godine i predmet vratio Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
3. U ponovnom postupku, Sud BiH je povodom navedene odluke Ustavnog suda donio rješenje broj S1 1 K 014269 13 Kžk od 18. novembra 2013. godine kojim je apelantu obustavljeno izvršenje kazne zatvora na koje je stupio po presudi Suda BiH broj X-KRŽ-05/42 od 19. augusta 2008. godine i odlučeno da se odmah pusti na slobodu. U obrazloženju rješenja je navedeno da ukidanjem pravosnažne presude koja je bila osnov za izdržavanje kazne zatvora više ne postoji uzročna veza između presude donesene od strane nadležnog suda i lišenja slobode apelanta odnosno njegovog izdržavanja kazne, zbog čega je apelantov boravak u zatvoru postao nezakonit.
4. U daljnjem postupku pred Apelacionim vijećem Suda BiH utvrđeno je da se predmet nakon ukidanja drugostepene pravosnažne presude nalazi u fazi pretresa u žalbenom postupku i da je stoga neophodno provesti pretres pred Apelacionim vijećem Suda BiH.
5. Apelaciono vijeće Odjela za ratne zločine Suda BiH je presudom broj S1 1 K 14269 13 Kžk od 24. januara 2014. godine apelanta proglasilo krivim po 12 tačaka optužnice, čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ (preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona BiH i KZ SFRJ a sve u vezi sa članom 22. KZ SFRJ), pa ga je primjenom istog zakonskog propisa i odredbi člana 38. i 41. preuzetog KZ SFRJ za počinjeno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Nasuprot tome, apelant je oslobođen za krivično djelo nečovječno postupanje i učestvovanje u nečovječnom postupanju (13. tačka optužnice).
6. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao da su prije početka pretresa stranke upoznate sa prirodom i obimom novog postupka koji će se provesti u skladu sa nalazima i uputama Ustavnog suda, te da se postupak neće voditi iznova u smislu ponovnog izvođenja dokaza i eventualno novih dokaza u pogledu odluke o krivici. Ovo iz razloga, kako je dalje navedeno, što je Odlukom Ustavnog suda broj AP-503/09 utvrđeno samo kršenje člana 7. Evropske konvencije. S tim u vezi je navedeno da Sud BiH nema ovlaštenje da preispituje vlastite pravosnažne presude u onom dijelu u kojem one nisu dovedene u pitanje odlukma Ustavnog suda. Budući da apelantova krivica i utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje citiranom odlukom Ustavnog suda, Sud BiH ne može ponovo izvoditi i cijeniti dokaze i preispitivati u tom dijelu svoju raniju odluku.
7. Imajući u vidu da je prethodna pravosnažna presuda ukinuta samo u dijelu koji se odnosi na primjenu zakona i odluku o kazni, Apelaciono vijeće je provelo potrebne dokaze i postupilo prema uputama Ustavnog suda iz predmetne odluke. U vezi s tim održan je pretres na kojem su ponovo izvedeni dokazi iz prvostepenog postupka preslušavanjem audio-video snimaka iskaza svjedoka optužbe te je neposredno pred sudom saslušan svjedok M.Č., zatim su prihvaćeni svi materijalni dokazi tužilaštva i odbrane koji su izvedeni i prihvaćeni u prvostepenom postupku i na koncu, kao dokaz je prihvaćen izvještaj o vladanju i ponašanju apelanta (osuđenog) KPZ Foča.
8. Ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Apelaciono vijeće Suda BiH je na pouzdan i nesumnjiv način utvrdilo da je apelant krivičnopravnim radnjama počinjenim na način, u vrijeme i na mjestima kako je precizno navedeno u tačkama od 1 do 12 izreke osuđujućeg dijela presude, počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. u vezi sa članom 22. KZ SFRJ za koje ga je i oglasio krivim.
9. U vezi primjene materijalnog prava Sud BiH je naglasio dva načela. Prvo je načelo zakonitosti i drugo je načelo vremenskog važenja krivičnog zakona. To znači da se na učinioca po pravilu prvenstveno primijenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela. Od ovog principa je moguće odstupiti jedino u interesu optuženog i to u slučaju da se izmijeni zakon koji je blaži za učinioca a pitanje koji je zakon blaži rješava se in concreto, odnosno upoređivanjem starog i novog zakona u odnosu na svaki konkretni slučaj. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, u vrijeme izvršenja krivičnog djela na snazi je bio KZ SFRJ koji je za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva propisivao kaznu zatvora u trajanju od pet godina ili smrtnu kaznu. Istovremeno, član 38. stav 2. KZ SFRJ glasi da se za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna može izreći i kazna zatvora od dvadest godina iz čega proizilazi da se za konkreno krivično djelo mogla izreći kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina ili za najteže oblike smrtna kazna i kazna zatvora od 20 godina. Nasuprot tome, KZ BiH za isto krivično djelo propisuje kaznu zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora (od 21 do 45 godina). Stoga je, upoređujući minimum i maksimum zaprijećene kazne prema KZ SFRJ i KZ BiH, a imajući u vidu da krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva ne predstavlja njegov teži oblik, izveden zaključak da se u konkretnom slučaju ima primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izršenja krivičnog djela odnosno da KZ BiH koji je donesen nakon izvršenja krivičnog djela nije povoljniji za apelanta.
10. Prilikom odmjeravanja kazne, Apelaciono vijeće se rukovodilo: kaznom zaprijećenom članom 142. KZ SFRJ, kaznom iz okvira člana 38. stav 1. KZ SFRJ, opštim pravilima za odmjeravanje kazne iz odredbe člana 41. KZ SFRJ, svrhom kažnjavanja iz člana 33. KZ SFRJ i okolnostima na strani apelanta (otežavajućim i olakšavajućim). Vijeće je zaključilo da će se izrečenom kaznom zatvora apelantu, u trajanju od 14 godina, u cijelosti ostvariti predviđena svrha kažnjavanja, imajući pri tom u vidu stepen krivične odgovornosti apelanta i težinu nastupjelih posljedica.
11. Apelant smatra da mu je presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da osporena presuda nije donesena od strane nepristrasnog suda, jer je apelant od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP-503/09 koja je Sudu BiH dostavljena 11. novembra 2013. godine, pa do donošenja rješenja o obustavi izvršenja kazne zatvora od 18. novembra 2013. godine nezakonito bio na izdržavanju kazne. Smatra da je sedam dana proveo na izdržavanju kazne zatvora iako više nije bio osuđena osoba, zbog čega je Kantonalnom tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv sudija Azre Miletić i Miloša Babića, o kojoj tužilaštvo nije donijelo nikakvu odluku. Iz istog razloga je podnio pritužbu Uredu disciplinskog tužitelja VSTV. Zatim, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog proizvoljne primjene procesnog prava i s tim u vezi je naveo da je u odnosu na prethodni postupak (X-KRŽ-05/42) došlo do promjene jednog člana sudskog vijeća i da je ponovno izvođenje već izvedenih dokaza s tog aspekta bilo nužno potrebno. Apelant je dalje ukazao na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi naglasio da nisu s jednakom pažnjom ispitane i utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, da je očigledno proizvoljno primijenjeno procesno pravo što je sve dovelo do onemogućavanja prava apelanta na odbranu i u konačnici do osuđujuće presude. Zbog svega navedenog apelant je predložio da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a da prije toga Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora po presudi Suda BiH od 24. januara 2014. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Krećući se u granicama apelacionih navoda i zahtjeva za izdavanje privremene mjere, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da se razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, a koji sami po sebi ne mogu biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju izostali. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na odredbe Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ br. 13/05, 53/07 i 97/07; prečišćeni tekst br. 12/10 i 100/13; u daljnjem tekstu: ZIKS) kojima je reguliran postupak odgađanja izvršenja kazne zatvora (odredbe čl. 131. do 136.) i u kojem su propisane okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav
5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
15. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman