Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2461/15 (S. K.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2461/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-2461/15 rješavajući zahtjev Savke Kosanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Savke Kosanović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Savka Kosanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Inđije, Republika Srbija, koju zastupa Cvijetin Adamović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 027971 13 Rev od 19. februara 2015. godine i presude Osnovnog suda iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje osporene presude Osnovnog suda do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.

2. Punomoćnik apelantice je podneskom od 12. juna 2015. godine dopunio apelaciju na način da je dostavio traženu punomoć za zastupanje.

3. GP „Elbet“ d.o.o. iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 5. januara 2011. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv apelantice tražeći u primarnom tužbenom zahtjevu utvrđenje da je vlasnik i posjednik nekretnina koje u naravi čine plac i stambenu zgradu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) što je apelantica dužna priznati i trpiti da se tužitelj na osnovu presude upiše u javne evidencije, te eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu isplati iznos od 91.425,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Osnovni sud je presudom broj 80 0 P 027972 12 P2 od 28. marta 2013. godine stavom 1. izreke presude odbio primarni tužbeni zahtjev tužitelja, a stavom 2. izreke je djelimično usvojio eventualni tužbeni zahtjev obavezavši apelanticu na isplatu iznosa od 79.565,56 KM, uz istovremeno odbijanje eventualnog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, dok je stavom 3. izreke presude apelantica obavezana na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Osnovni sud je prilikom odlučenja u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva (kojeg je usvojio) imao u vidu odredbe čl. 210. i 214., te 189. stav 2. i 277. stav 1. sve iz Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbe čl. 143. stav 1. i 163. Zakona o nasljeđivanju koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme smrti prednika apelantice. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelantica po osnovu nasljeđivanju postala isključivi posjednik i vlasnik spornih nekretnina koje drži u posjedu i koje čine zaostavštinu apelantičinog prednika-supruga Mile Kosanovića, prema ocjeni Osnovnog suda apelantica je u obavezi da tužiocu isplati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta i objekta, kao naslijeđene imovine, čija je vrijednost utvrđena vještačenjem (o čemu se Osnovni sud iscrpnije izjasnio na str. 9 i 10 obrazloženja).

5. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 027971 13 Gž od 23. jula 2013. godine usvojena je žalba apelantice i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu (stav 2. i 3. izreke), tako što je odbijen eventualni tužbeni zahtjev uz istovremeno obavezivanje tužitelja da apelantici naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u st. od 1. do 3. izreke presude.

6. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu Okružni sud je došao do zaključka da osporena odluka nije zakonita u dosađujućem dijelu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U tom pravcu Okružni sud je pojasnio da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik spornih nekretnina temeljeći takav zahtjev na tvrdnji da je u dogovoru sa prednikom apelantice tokom 2002. godini sagradio stambeni objekat (nedovršen) od svog materijala i na svom placu kojeg je obezbijedio kompenzacionim pravnim poslom sa obavezom prednika apelantice da to plati kada proda svoje nekretnine u R Hrvatskoj, što prednik apelantice nije učinio, niti je ispunio svoju obavezu, te je tražio da ako sud utvrdi da je taj primarni tužbeni zahtjev neosnovan da mu apelantica isplati iznos od 91.425,00 KM. Međutim, kako je istakao Okružni sud, sporazum zbog koga je prioritetni zahtjev odbijen, zapostavljen je prilikom donošenja odluke po eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu, s obzirom da je njegovo djelimično usvajanje zasnovano na pravnom osnovu neosnovanog obogaćenja iz člana 210. ZOO-a, koju je Okružni sud citirao. Shodno sadržaju citirane odredbe Okružni sud je naveo da s obzirom na utvrđenost postojanja sporazuma između tužioca i prednika apelantica za sticanje prava svojine na spornim nekretninama u korist prednika apelantice, te činjenicu da su one u javnim evidencijama uknjižene na njegovo ime proizlazi da u konkretnom slučaju nema osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva primjenom citirane odredbe iz člana 210. ZOO-a (o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio na str. 4 i 5. obrazloženja).

7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja donio presudu broj 80 0 P 027971 13 Rev od 19. februara 2015. godine kojom je drugostepenu presudu preinačio, tako što je žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio (st. 2. i 3. izreke prvostepene presude), sve preciznije navedeno u izreci presude. Nakon što je ispitao osporenu oduku u granicama žalbenih razloga Vrhovni sud je došao do zaključka da navedena presuda nije pravilna (o čemu se Vrhovni sud iscrpnije izjasnio na str. od 4 do 7 obrazloženja). Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su tužilac i prednik apelantice, prema shvatanjima navedenog suda, zaključili ugovor o djelu po kome je tužitelj preuzeo obavezu da na svojoj građevinskoj parceli, svojim radom i od svog građevinskog materijala, izgradi kuću za prednika apelantice. Nadalje, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužilac, u cilju ispunjenja svoje obaveze, izgradio stambeni objekat koji nije u cijelosti završen i predao ga predniku apelantice, čija je vrijednost utvrđena tokom postupka vještačenjem po vještaku građevinske struke.

8. Nadalje se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 600. ZOO-a kojom se poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za plati naknadu. Shodno činjeničnom utvrđenju i citiranoj odredbi Vrhovni sud je zaključio da tužitelju, kao izvođaču radova koji je obavio određeni posao, pripada naknada koja mora biti pravična, jer predstavlja protivvrijednost koju mu prednik apelantice kao naručilac, odnosno apelantica kao njegov zakonski nasljednik, duguje za izvršeni posao i za građevinsku parcelu koju je obezbijedio za prednika apelantica. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da se stranke u obligacionom odnosu pri ispunjavanju svojih obaveza moraju ponašati u skladu sa odredbom člana 262. st. 1. i 2. ZOO-a. Odgovornost tužene apelantice se, kako je istakao Vrhovni sud, temelji na odredbi člana 143. stav

1. Zakona o nasljeđivanju, važećeg u relevantnom periodu, shodno odredbi člana 171. novog Zakona o nasljeđivanju.

9. Apelantica smatra da je osporenim odukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, tvrdi da u predmetnom postupka nije imala fer i pravično suđenje zbog kršenja imperativnih normi procesnog zakona o teretu dokazivanja, pri čemu se prihvaćeni, kao validni, dokumenti sačinjeni naknadno nakon smrti prednika apelantice, pri čemu su prvostepeni i revizijski sud takvu sumnjivu dokumentaciju „proizveli“ u nepostojeći ugovor o djelu što je u konačnici dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava što je sve u konačnici rezultiralo osporenom odlukom Vrhovnog suda. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i dom, te osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

10. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da postoji opasnost da u postupku izvršenja (prodaja kuće radi naplate potraživanja) ostane bez svoje imovine, čime bi za apelanticu nastale nenadoknadive štetne i trajne posljedice predloživši privremeno obustavljanje izvršenja prvostepene presude Osnovnog suda. Apelantica je također istakla da se tužilac nalazi u stečaju i da je dužnik brojnih obaveza drugim licima.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

13. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti relevantnim dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje.

14. U konkretnom slučaju, apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene ničim posebno ne obrazlože, ukazujući tek da je sasvim izvjesno da će tužitelj pokrenuti postupak izvršenja i da će tužitelj radi namirenja novčanog potraživanja kao sredstvo izvršenja predložiti prodaju njene kuće, pa će apelantica na taj način ostati bez imovine, što će joj prouzrokovati trajne i štetne posljedice.

15. U vezi sa takvim apelantičinim navodima Ustavni sud podsjeća na već izneseni stav da su apelanti izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima. Dakle, imajući u vidu navedene principe u kontekstu zahtjeva za donošenje privremene mjere, kojim apelantica tek ukazuje na eventualni gubitak imovine, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za usvajanje zahtjeva i donošenje privremene mjere. Dakle, takvi navodi apelantice, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, per se ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantičinog zahtjeva. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kada se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti takvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda. Stoga, budući da apelantica nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene neosnovan.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2461/15 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio