Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2874/13 (S. K.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2874/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudija Miodrag Simović, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP 2874/13, rješavajući zahtjev Stanka Kojića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav (3), člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Stanka Kojića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Kojić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banja Luke, podnio je 1. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, Odjel 1 za ratne zločine- Apelacionog odjeljenje (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003372 10 krl (veza X-KR-10/893-1) od 15. juna 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „vratio predmet Sudu BiH na ponovno suđenje i koji bi omogućio apelantu da se brani sa slobode“.
2. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003372 10 Krl (veza X-KR-10/893-1) od 15. juna 2012. godine apelant i ostali saosuđeni su oglašeni krivim za počinjeno krivično djelo zločin protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa članom 29. KZ BiH te je, između ostalih, apelantu izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 43 godine u koje im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Presudom je apelant oslobođen dužnosti naknade troškova postupka te srodnici nastradalih upućeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom na parnicu. U presudi je, između ostalog navedeno da je u postupku, na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, uključujući i svjedočenja kako zaštićenih tako i poimenično navedenih svjedoka, utvrđeno da su apelant i saoptuženi predmetno krivično djelo počinili na način da su „u toku juna i jula 1995. godine za vrijeme oružanog sukoba u BiH u okviru kojih su pripadnici Vojske RS i MUP RS preduzimali široko rasprostranjen i sistematičan napad protiv bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zove UN-a Srebrenici, u sklopu kojeg napada je do 40.000 Bošnjačkih civila preseljeno iz enklave Srebrenica, a više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka pogubljeno, apelant i ostali saoptuženi kao pripadnici 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske RS (u daljnjem tekstu: 10.diverzantski odred), zajedno sa drugim jedinicama Vojske RS i MUPa RS, vršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene UN zone Srebrenice na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi lišavanjem drugih osoba života“.
3. Nadalje je navedeno, da su apelant i ostali saoptuženi „krajem juna 1995. godine izveli prvi napad na UN zaštićenu zonu Srebrenica s ciljem uznemiravanja Bošnjačkog stanovništva kako bi isti napustili Srebrenicu, te počevši od ranih jutarnjih sati 11. jula 1995. godine, po naredbi komandanta 10. diverzantskog odreda Milorada Pelemiša, zajedno sa drugim pripadnicima 10. diverzantskog odreda i drugim jedinicama Vojske RS, izveli drugi napad, tako što su učestvovali u zauzimanju zaštićene UN zone Srebrenica (...)“ ; da su „16. jula 1995. godine u period od 10,00 do 15,00 sati, u kojem periodu je oko osam stotina muškaraca Bošnjaka dovezeno iz škole u selu Gornja Pilica, opština Zvornik, gdje su od 14. jula 1995. godine držani u nehumanim uslovima, izloženi fizičkom i verbalnom maltretiranju, na Ekonomiju-farmu Branjevo, kao mjestu pogubljenja pa su apelant i saoptuženi sa još par pripadnika 10. diverzantskog odreda, pucajući iz automatskih pušaka, a apelant i iz pištolja a saoptuženi Zoran Goronja i iz puškomitraljeza M-84, s namjerom da liše života, po prijekom postupku, pogubili oko 800 zarobljenih muškaraca Bošnjaka iz enklave Srebrenica, starosne dobi od 18 do 60 godina od koji su neki imali poveze na očima i rukama, nakon čega su Franc Kos i apelant, zajedno sa još jednim pripadnikom 10. diverzantskog odreda „ovjeravali“ strijeljanje pucajući im u glavu kako bi se uvjerili da niko nije preživio (iako su strijeljanje preživjela dva muškarca)“.
4. U obrazloženju je, između ostalog navedeno, da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi koji obuhvataju i iskaze svjedoka i materijalne dokaze kao i presude i utvrđenja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, utvrđeno da je apelant počinio djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tom je navedeno da je lice poimenično navedeno u presudi jasno identificiralo apelanta kao izvršitelja i opisalo jasno i detaljno njegovu ulogu te da su iskazi svjedoka preciziranih u presudi potvrđeni brojnim materijalnim dokazima. Nadalje je navedeno da je u toku postupka više puta izvršeno vještačenje apelanta radi davanja odgovora na pitanje da li je apelant zbog svog psihičkog stanja sposoban pratiti suđenje te da li boluje od bilo kakvog oblika trajne ili privremene duševne bolesti obzirom da se apelant u roku postupka pozivao na trajnu duševnu bolest koju karakterizira nizak koeficijent inteligencije zbog kojeg nije služio ni JNA niti je mogao planirati učešće u predmetnom događaju kao ni shvatiti dešavanja. S tim u vezi detaljno su interpretirani nalazi i mišljenja trojice vještaka neuropsihijatara i psihijatara kao i specijalizirane ustanove koja je izvršila nadvještačenje iz kojih jasno proizlazi, kako je naveo taj sud, da apelanta karakterizira nizak prag tolerancije na frustracije i ispoljavanje agresije, da apelant ima prosječnu inteligenciju IQ 80 te da iz svih vještačenja proizlazi da apelant svjesno simulira postojanje duševne bolesti. Navedeno je da je u toku postupka ponuđen dokaz da je apelant 2009 godine kratko tretiran na klinici za psihijatriju (26 dana) u Banja Luci sa dijagnozom paranoidna šizofrenija ali da vještaci nisu mogli za ovakvu dijagnozu naći nikakvo uporište niti u medicinskoj dokumentaciji niti iz ponašanja apelanta te da su zaključili da u skladu sa pravilima struke ovakva dijagnoza nije mogla biti postavljena u ovako kratkom periodu tretiranja. Zbog navedenog Sud BiH je utvrdio da je apelant sposoban da prati suđenje i odgovara za djela koja je počinio. U odnosu na navode prigovore apelanta da mu se sudi u odsustvu, Sud BiH je naveo da odredba člana 247. ZKP BiH podrazumijeva situaciju u kojoj prisustvo optuženog u roku glavnog pretresa nije moguće osigurati bilo iz razloga što se isti krije ili je u bjekstvu ili postoje druge poteškoće da se optuženi obavijesti o postupku. Imajući u vidu da je apelant tokom cijelog postupka bio u pritvoru, te da je uredno obavještavan o ročištima i dovođen na iste od strane sudske policije, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju ne može biti govora o situaciji iz člana 247. ZKP BiH. Činjenica da je apelant više puta napuštao ročište pravdajući se da je umoran, da čuje zujanje u ušima, da je psihički bolestan, ne podrazumijeva suđenje u odsustvu te da je zbog navedenog više puta i vršeno navedeno vještačenje apelanta.
5. Također je navedeno da je apelant u toku rasprava pokrenuo pitanje primjene materijalnog prava odnosno KZ SFRJ a ne KZ BiH. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da je predmetno djelo počinjeno kada je na snazi bio KZ SFRJ koji je sadržavao poglavlje pod nazivom Zločini protiv čovječnosti ali nije sadržavao odredbe koje bi se odnosile direktno na zločine protiv čovječnosti. Navedeno je da je pravna kvalifikacija krivičnih djela u optužnici a analogno tome i u presudi data u skladu sa KZ BiH iz 2003. godine dakle krivičnim zakonom koji je stupio na snagu nakon inkriminiranog period. Također je navedeno da su zločini protiv čovječnosti nesumnjivo inkriminirani i u vrijeme izvršenja konkretnog djela i predstavljali krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda odnosno općim načelima međunarodnog prava. Sud BiH je obrazložio da je u članu 4. KZ BiH propisano vremensko važenje krivičnog zakona što podrazumijeva da se na učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela osim u slučajevima kada se poslije učinjenja djela jednom ili više puta izmijeni zakon jer se tada na učinitelja primjenjuje blaži zakon. Nadalje je navedeno da je odredbama člana 3. istog zakona propisano načelo legaliteta prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivično pravna sankcija za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Navedeno je da, međutim, čl. 3. i 4. KZ BIH ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje i nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava a što je propisano članom 4a. KZ BiH kao i članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tesktu: Evropska konvencija). S tim u vezi je navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno da se ne radi o kršenju zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona zbog čega je taj sud ove primjedbe apelanta odbio kao neosnovane.
6. Protiv navedene presude apelant, ostali saosuđeni i Tužiteljstvo su podnijeli žalbe Apelacionom odjeljenju koje je presudom broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine odbilo kao neosnovanu žalbu Tužiteljstva a žalbe apelanta i saosuđenih djelimično uvažio te preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako da se za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. h) i a) istog člana KZ BiH za koje krivično djelo su oglašeni krivim, osuđuju, između ostalog, apelant na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine a ostali saosuđen na kazne precizirane u presudi dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u odnosu na preinačenja kazne izrečene apelatnu, Apelaciono vijeće mišljenja da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i okolnosti vezane za svakog saoptuženog pa tako i apelanta ali da pri tom prvostepeni sud nije uzeo, u odnosu na apelanta, u obzir činjenicu da je apelant bio podređeno lice, dakle ne naredbodavac te da je Franc Kos, kao predvodnik grupe koja je izvršila predmetni zločin, iskazao žaljenje što je odobrio učešće i apelanta u navedenim događajima obzirom da apelant nikada nije sa grupom išao na takve zadatke. Imajući u vidu navedeno Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u dispozitivu.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st.1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen čime su prekršeni principi in dubio pro reo i prezumpcije nevinosti. Apelant navodi i da sudovi nisu uzeli u obzir da je osoba sa urođenim psihičkim smetnjama i veoma niskim koeficijentom inteligencije koja nije mogla da shvati značaj svojih djela i da zbog toga nije služio ni vojni rok u JNA. Navodi da mu je pravo na odbranu prekršeno time što nije bio u ravnopravnom položajem sa Tužiteljstvom i jer mu je suđeno u odsustvu budući da ga je predsjednik vijeća često udaljavao sa rasprava. Apelant, također smatra da u odnosu na njega nije primjenjen zakon koji je blaži a to je KZ SFRJ već je primjenjen KZ BIH te da djelo za koje je osuđen nije u vrijeme izvršenja bilo propisano zakonom kao krivično djelo. Zbog svega navedenog apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će predmet vratiti Sudu BiH na ponovni postupak a koji je dužan da apelantu omogući da se brani sa slobode.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se zahtjev za donošenje privremene mjere ne može zasnivati na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će vratiti predmet na ponovni postupak Sudu BiH koji je dužan omogućiti apelantu da se brani sa slobode. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere svodi na navode o meritumu apelacije odnosno utvrđivanje kršenja prava koja apelant navodi u apelaciji čime bi predmet bio vraćen na ponovni postupak Sudu BiH koji bi bio dužan omogućiti apelantu da se brani sa slobode. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da ovako postavljen zahtjev za donošenje privremene mjere implicira da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava osnovani te zahtjev za donošenje privremene mjere u svojoj konačnici svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama članka 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman