Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3049/14 (S. O.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3049/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-3049/14, rješavajući zahtjev Seada Osmanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Seada Osmanović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 4. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 002270 13 Uvp 2 od 28. marta 2014. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „naložilo Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica da ne donosi Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, broj 03-372-1386/99 od 29. maja 2009. godine, odnosno da ne pokreće postupak deložacije apelanta i njegove porodice iz predmetnog stana u Zenici, ul. Bulevar Kralja Tvrtka I broj 9, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po ovoj apelaciji“.

2. Općina Zenica-Služba za opću upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) je 29. maja 2009. godine donijela Rješenje broj 03-372-1386/99 kojim je utvrdila da je D.T. bio korisnik stana u Zenici, ulica Bulevar kralja Tvrtka I broj 9/I-17, te da se predmetni stan vraća u posjed D.T. i apelantu je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja predmetni stan isprazni od lica i stvari i stavi na raspolaganje D.T.

3. Ministarstvo za prostorno uređenje, promet o komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 5. jula 2010. godine donijelo Rješenje broj 12-23-549/03 kojim su odbijene kao neosnovane žalbe apelanta i DOO Željezara „Zenica“ Zenica izjavljene protiv rješenja Službe od 29. maja 2009. godine.

4. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kanotnalni sud) je 15. marta 2013. godine donio Presudu broj 04 0 U 002270 13 U2 kojom je odbio kao neosnovane tužbe apelanta i DOO Željezara „Zenica“ Zenica izjavljenu protiv rješenja Ministarstva od 5. jula 2010. godine.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 002270 13 Uvp 2 od 28. marta 2014. godine su odbijeni zahtjevi apelanta i DOO Željezara „Zenica“ Zenica za vanredno preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 002270 10 U od 15. septembra 2011. godine.

6. U obrazloženju presude je navedeno da iz predmetnog spisa proizilazi da je D.T tražio vraćanje u posjed predmetnog stana, u koji se uselio 15. februara 1979. godine nakon što mu je rješenjem pravnog prednika DOO Željezara „Zenica“ Zenica od 1. februara 1979. godine dodijeljen na korištenje i nakon što je sa pravnim prednikom DOO Željezara „Zenica“ Zenica zaključio ugovor o njegovom korištenju od 15. februara 1979. godine, da je predmetni stan koristio 14 godina sve do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini i u Zenici, kada ga je sa svojom porodicom napustio. Dalje je navedeno da je predmetni stan pravni prednik DOO Željezara „Zenica“ Zenica dodijelio apelantu kao „kadrovski stan“ svojom odlukom od 5. decembra 1992. godine, s tim da mu je rješenjem DOO Željezara „Zenica“ Zenica od 1. juna 1998. godine predmetni stan bio dodijeljen na korištenje, te da je apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa JP „Zenicastan“ u Zenici, koje je stupilo u pravni odnos sa DOO Željezara „Zenica“ Zenica 27. maja 1998. godine o predaji na upravljanje i održavanje stambenih objekata C- 1, C-2 i objekta C-3 u kojem objektu se nalazio i predmetni „kadrovski stan“ (u kojem je prije rata stanovao D.T.), kao i da je apelant sa DOO Željezara „Zenica“ Zenica zaključio ugovor o kupoprodaji tog stana 31. avgusta 2000. godine i da su apelant i njegova supruga, rješenjem Općinskog suda u Zenici od 4. aprila 2001. godine, upisani kao suvlasnici navedenog stana sa po ½.

7. S obzirom na navedeno utvrđenje u predmetnoj upravnoj stvari, Vrhovni sud je ocijenio da Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari, pa je zaključio da su oba zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, neosnovani. Po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud nije povrijedio zakon na štetu nijednog tužitelja kada je na osnovu svih provedenih dokaza, u smislu Aneksa VII Dejtonskog sporazuma i člana 8. Evropske konvencije (kao međunarodnih propisa kojim je garantovan povratak raseljenim licima u njihove domove, a koji se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad drugima zakonima), utvrdio da se predmetni stan ima smatrati domom D.T. i da mu primjenom člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovimam pripada pravo i na njegov povrat.

8. Vrhovni sud je takođe naveo da do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari nisu mogli dovesti navodi istaknuti u oba zahtjeva za vanredno preispitivanje da Kantonalni sud nije uzeo u obzir materijalno pravo i relevantne činjenice iz pravosnažne sudske odluke Općinskog suda u Zenici od 8. jula 2009. godine (kojom je usvojen tužbeni zahtev apelanta i utvrđuje se da D.T. činjenicom stanovanja u samačkom smještaju pravnog prednika DOO Željezara „Zenica“ Zenica, u periodu od 15. februara 1979. godine pa do 1992. godine u predmetnom stanu, temeljem ugovora o korištenju samačkog smještaja koji je zaključen između apelanta i pravnog prednika DOO Željezara „Zenica“ Zenica 15. februara 1979. godine, nije stekao stanarsko pravo, a odbijen je protivtužbeni zahtjev D.T., kojim je tražio da se utvrdi da je bio korisnik predmetnog stana i da je stekao stanarsko pravo na tom stana), koja je donesena u parničnom postupku vođenom u pravnoj stvari D.T., apelanta i DOO Željezara „Zenica“ Zenica radi utvrđenja postojanja svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu čiji je povrat tražio D.T. Naime, u konkretnom postupku je pobijanom presudom Kantonalnog suda odlučeno samo o pravu D.T. na povrat tog stambenog prrostora, tj. stana, kao njegovog doma, dok je u pomenutom drugom postupku riješena pravna stvar samo o tome da D.T. nije nosilac stanarskog prava na tom stambenom prostoru kako to proizlazi iz izreke pravosnažne presude Općinskog suda u zenici od 8. jula 2007. godine), pa se ne može zaključiti da se rješavalo o istovjetnim pitanjima, niti da su u ta dva postupka utvrđene iste činjenice, a niti da je trebalo biti primijenjeno isto materijalno pravo.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi pogrešno i na njegovu štetu primijenili materijalno i procesno pravo.

10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je teško bolestan (srčani bolesnik), ali nije priložio medicinsku dokumentaciju.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant kao razloge za donošenje privremene mjere da je bolestan (o čemu nije priložio medicinsku dokumentaciju). Ustavni sud zapaža da apelant, dakle, osim navoda o lošem zdravstvenom stanju, koji sami po sebi ne mogu predstavljati relevantan razlog za udovoljavanje zahtjevu za donošenje privremene mjere, ne nudi razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3049/14 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio