Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4172/13 (M.K.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4172/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-4172/13, rješavajući zahtjev M.K. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M.K. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050527 12 Rev od 31. jula 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050527 11 Gž 2 od 21. marta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050527 08 P od 15. jula 2011. godine. Apelant je 3. februara 2014. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi kod Osnovnog suda broj 71 0 I 147 402 12 I do odonošenja odluke o apelaciji.
2. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050527 08 P od 15. jula 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen između apelanta, njegove braće i sestara (u uvodu prvostepene presude označeni od 1 do 6) i Drage Kovačevića–prednika tuženih koji su istoj presudi označeni kao sedmotuženi i osmotužena), kao prodavca i tužene Ljeposave Janković, kao kupca, ovjeren kod Osnovnog suda 17. januara 1995. godine pod brojem II-Ov-2/95, kojim su prodavci prodali kupcu po 1/8 dijela nekretnina pobliže opisanih u izreci presude i tuženi su obavezani da to priznaju, a tužena Ljeposava Janković i da trpi da se umjesto nje u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama. upišu „suvlasnici od po 1/8 dijela“ i ova tužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 42.000,00 KM na ime korištenja dvorišnog objekta (od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 2009. godine) i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 050527 11 Gž od 21. marta 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o ništavosti spornog ugovora potvrđena, a žalba tužene Ljeposave Janković je usvojena i presuda je preinačena u usvajajućem dijelu odluke kojom je ona obavezana da apelantu plati iznos od 42.000,00 KM tako da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen i apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 18.847,50 KM .
4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050527 12 Rev od 31. jula 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050527 11 Gž od 21. marta 2012. godine.
5. Po ocjeni Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, s obzirom na razloge ništavosti na kojim je apelant temeljio tužbeni zahtjev, nije osnovan.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da nije zaključio ugovor o prodaji svog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina tuženoj , da je punomoćnika Dragu Blagojevića ovlastio samo za zamjenu, a ne i na njihovu prodaju i da je predmet porodična kuća a ne i dvorišni objekat; da je sporni ugovor ništav jer je zaključen u vrijeme važenja Zakona o zabrani prometa nepokretnosti; te iz razloga što su braća i sestre apelanta upisani u z.k. ul. broj 7343 (kao suvlasnici nekretnina) i u z.k. 7717 (kao korisnici nekretnina), iako je između njih postignut i usmeni dogovor, po kojem se apelant odrekao svog dijela 1/8 nekretnina iz z.k. ul. broj 7343 k.o. Banjaluka, a u samovlašće mu je pripao dvorišni objekat, izgrađen na parceli upisanoj u z.k. ul. broj 7717 k.o. Banjaluka.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, kako apelant izvedenim dokazima, prije svih, nalazima vještaka grafologa, nije dokazao tvrdnju da je Dragu Blagojevića ovlastio samo za zamjenu a ne i za prodaju kuće, koja je predmet spornog ugovora, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant ugovorna strana u zaključenju kupoprodajnog ugovora, predmetom kojeg je i suvlasnički dio apelanta 1/8 nekretnina, sa kojim je samo formalno pravno upisan u z.k. ul. broj 7343 i da nema osnova apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor ništav zbog navodnog neučestvovanja apelanta u njegovom zaključenju. Naime, sam apelant je u reviziji potvrdio da je između njega, braće i sestara (usmenim ugovorom) izvršena dioba nekretnina, što među njima nije ni bilo sporno, po kojoj se on odrekao prava na nekretninama iz z.k. ul. 7343 k.o. Banjaluka (stambena porodična kuća sa pripadajućim zemljištem, a zauzvrat mu je u samovlašće pripao dvorišni objekat, sa pravom korištenja pripadajućeg zemljišta, tako da apelant ne polaže nikavo pravo na nekretninama koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, što znači ni na suvlasničkom dijelu 1/8, sa kojim je on upisan. Kod ovakvog stanja stvari i činjenice da dvorišni objekat, prema utvrđenju nižestepenih sudova, nije predmet spornog ugovora, i po ocjeni Vrhovnog suda, taj ugovor nije ništav po navedenim osnovima, po kojim je utvrđenje ništavosti u konkretnom slučaju traženo. Okolnost da su braća i sestre apelanta, i pored pomenutog ugovora o diobi nekretnina koje su naslijedili iza oca, upisani u oba navedena z.k. ul. (po kom osnovu se takođe traži ništavost predmetnog ugovora), tiče se njihovog međusobnog odnosa i nije ni od kakvog uticaja na valjanost predmetnog ugovora.
8. Vrhovni sud je takođe istakao da je pravilno shvatanje nižestepenih sudova da okolnost da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio donesen Zakon o zabrani prometa nepokretnosti za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti ne predstavlja razlog za ništavost ugovora jer ovaj zakon nije stupio na snagu.
9. Konačno, istaknuto je da je pravilno drugostepeni sud sudio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) odbio apelantov zahtjev za ispaltu naknade na ime korištenja njegovog dvorišnog objekta od strane tužene Ljeposave Janković u iznosu od 42.000,00 KM, jer apelant na okolnost utvrđivanja visine ove naknade, nije proveo nijedan dokaz, a na njemu je teret dokazivanja činjenica odlučnih za utvrđivanje osnovanosti i visine predmetnog potraživanja (član 7, 102. i 123. ZPP-a).
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno na njegovu štetu primijenili materijalno i procesno pravo.
11. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere ističe da su osporene odluke nezakonite, te da bi on, ukoliko bi došlo do izvršenja, pretrpio nenadokandivu štetu.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji te navodima da je očigledno da će provođenjem izvršenja on pretrpjeti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman