Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5420/13 (E. L., S. F., A. J., A. G., N. Č., E. R. i A. C.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5420/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-5420/13, rješavajući zahtjev Edina Lepenice za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Edina Lepenice, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Lepenica, Senad Fazlić, Alem Jamak, Adil Godinjak, Nedim Čustović, Emina Rajković i Armin Cibra (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su, 31. decembra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045028 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 045028 08 Rsž od 11. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 045028 02 P od 8. oktobra 2008. godine.
2. Apelant Edin Lepenica je 27. oktobra 2014. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru .
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 045028 02 P od 8. oktobra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužitelja preciziranih u presudi podnesen protiv Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena), kojim su tražili da se utvrdi da su nezakonita rješenja Agencije za istraživanje i dokumentaciju (u daljnjem tekstu: AID) i Službe nacionalne sigurnosti o prestanku radnog odnosa i rješenja Obavještajno sigurnosne službe FBiH (u daljnjem tekstu: Služba) o stavljanju na raspolaganje apelanta i ostalih tužitelja, da sud obaveže tuženu da apelantima i ostalim tužiteljima uspostavi radno pravni status, te isplati neisplaćne plate sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su apelanti bili zaposleni u AID-u odnosno Službi za nacionalnu sigurnost; da je članom 69. stav 2. Zakona o obavještajno sigurnosnoj službi FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Službi) osnovana ta Služba kojim danom je prestala sa radom AID i Služba nacionalne sigurnosti; da su apelanti odlukom direktora Službe od 16. augusta 2002. godine stavljeni na raspolaganje u Službi na vrijeme od tri mjeseca sa otkaznim rokom od 30 dana jer po raspisanom natječaju od 20. jula 2002. godine nije bilo moguće rasporediti apelante na odgovarajuća radna mjesta za koje ispunjavaju uvjete niti na druge odgovarajuće poslove u okviru njihove stručno spreme u skladu sa odredbama člana 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH nakon čega im je 15. augusta 2008. godine prestao radni odnos. Navedeno je da je članom 96. Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH propisano da se civilne obavještajno sigurnosne službe koje su radile u BiH prema zakonima entiteta prije stupanju na snagu ovog zakona, ukidaju od 1. maja 2004. godine, a da je članom 2. istog zakona propisano da ta Agencija ima status pravne osobe i da u njen sastav ulaze civilne obavještajno sigurnosne institucije koje su ranije djelovale u FBiH i RS. S tim u vezi je navedeno da apelanti, iako su tražili ukidanje osporenih rješenja te utvrđivanje da je procedura prijema na konkurs koji je raspisala Služba, u toku postupka niti jednim dokazom nisu dokazali da je postupak izbora kandidata bio nezakonit niti da je na odgovarajuća radna mjesta primljen kandidat sa lošijim karakteristikama od apelanata čime, kako je zaključio Općinski sud, nisu dokazali osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva zbog čega je isti neosnovan. Osim toga navedeno je da, kako se tužba apelanata zasniva na tvrdnji da su nezakonitim postupkom odabira kandidata za prijem u Službu i nezakonitim odlukama iste povrijeđena prava apelanata, to za utvrđenje pravilnosti vođenja takvog postupka i donijetih odluka, prema mišljenju tog suda, ne može biti legitimirana Federacija BiH već upravo Služba koja je vodila označeni postupak odnosno njen pravni sljednik agencija na nivou BiH. Općinski sud je naveo da, obzirom da tuženi mora biti osoba koja je povrijedila prava tužitelja, u konkretnom slučaju apelanata, to je, prema mišljenju tog suda, osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog zbog čega je taj sud odbio predmetni tužbeni zahtjev.
4. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 045028 08 Rsz od 11. decembra 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da obzirom da apelanti nisu u toku postupka dokazali osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilna odluka prvostepenog suda da je njihov zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je, međutim, prvostepeni sud pogrešno prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene jer je, prema obrazloženju tog suda, agencija na nivou BiH počela sa radom od 1. maja 2004. godine a kako je osporena rješenja donijela federalna Služba do 1. maja 2004. godine to, prema zaključku Kantonalnog suda, postoji pasivna legitimacija tužene u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.
5. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 045028 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine kojom je reviziju apelantice Emine Rajkovac odbacio zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa kao kriterija za dopustivost revizije u smislu Zakona o parničnom postupku a reviziju ostalih apelanata odbio kao neosnovanu u potpunosti prihvatajući pravni stav drugostepenog suda.
6. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navode da su nesporno dokazali da je tužena pasivno legitimisana što je i stanovište Ustavnog suda iskazano u njegovoj odluci broj AP 1797/06 u kojoj je rješavanja apelacija bivšeg zaposlenika AID-a, te da su osporena rješenja nezakonita kao i postupak prijema na konkurs. Apelanti navode i da im nikada nisu dostavljeni dokazi o načinu i postupku izbora kandidata u novoformiranu službu. U podnesku koji je dostavio Ustavnom sudu 27. oktobra 2014. godine apelant Edin Lepenica je naveo: „Molim Vas da izdate privremenu mjeru i apelaciju br. AP 5420/13 od 31.12.2013. godine stavite u rad“.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osim paušalnog navoda da od Ustavnog suda traži da donese privremenu mjeru, ne navode šta bi se tom privremenom mjerom odlučilo i na osnovu kojih razloga i okolnosti. S druge strane i pod uvjetom da se zahtjev za privremenu mjeru protumači na način da apelant privremenom mjerom traži prioritetno rješavanje predmeta, evidentno je da niti jednom riječju nije obrazložio taj zahtjev. S obzirom na navedeno, te kako, u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman