Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5626/14 (Š. H.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5626/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudija Miodrag Simović, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-5626/14, rješavajući zahtjev Šemsudina Hodžića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav (3), člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Šemsudina Hodžića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 008245 14 Kž 10, od 10. septembra 2014. godine i presude Suda BiH broj S1 2 K 008245 12 K od 2. juna 2014. godine. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će apelantu obustaviti izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda. Apelant je dopunio apelaciju 21. januara 2015. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 008245 12 K od 2. juna 2014. godine apelant i oglašen krivim kao i A.K. ( u daljnjem tekstu: drugooptuženi), što je na način opisan u dispozitivu presude, apelant sa još jednim licem (pokojnim Z.J.) dogovorio da zajednički i udruženo vrše krivična djela radi sticanja imovinske koristi pa je apelant vrbovao veći broj pripadnika grupe, koje je sud naveo, pa su djelujući organizovano na teritoriji Bosne i Hercegovine zajedno otuđivali motorna vozila na način detaljno opisan u dispozitivi presude, koja su zatim odvozili u Srbiju čime ja za građane Bosne i Hercegovine nastala ozbiljna šteta, pa je apelant je oglašen krivim za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelima teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi sa članom 55. KZ FBiH, te prikrivanje iz člana 300. stav 1. KZ FBiH za koja mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina. Na osnovu odredbi člana 56. KZ BiH, u izrečenu zatvorsku kaznu optuženim apelantu i drugooptuženom uračunao je vrijeme koje su proveli u pritvoru, i to apelantu počev od 10. januara 2011. godine, pa do 7. marta 2013. godine. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegvoine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), optuženi apelant i drugooptuženi su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka u odnosu na osuđujući dio presude, čiju visinu će Sud BiH odrediti posebnim rješenjem, te da nadoknade troškove krivičnog koji se odnose na sudski paušal u iznosu od po 300,00 KM.

3. Istom presudom, a na osnovu člana 74. KZ BiH, prema optuženim apelantu i drugooptuženom su izrečene mjere sigurnosti oduzimanja predmeta i to od apelanta je oduzet mobilni telefoni i SIM kartice, centralne jedinice i drugi informatički mediji, vozilo Pmv marke Audi A6 crne boje, reg. oznaka 055-E-909 broja šasije WAUZZZ4F25N061714, te ostali detaljno pobrojani predmeti. Na osnovu člana 110. i člana 111. KZ BiH, u vezi sa članom 392. i članom 394. ZKP BiH od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 17.700,00 KM.

4. Istom presudom apelant je na osnovu odredbe iz člana 284. tačka a) ZKP BiH, oslobođen od optužbe, i to da je radnjama opisanim u tački 45. izmijenjene optužnice počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom sprečavanje dokazivanja iz člana 349. stav 2. KZ FBiH, te na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH da je radnjama opisanim u tačkama 35., 36., 52., 63., 64. i 66. izmijenjene optužnice počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZ FBiH, u vezi sa članom 55. istog zakona. Takođe je prema apelantu na osnovu odredbe člana 283. tačka b) ZKP BiH odbijena optužba da je radnjama opisanim u tački 46. prvobitne optužnice počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZ FBiH. Na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, u odnosu na oslobađajući i odbijajući dio određeno da troškovi padnu na teret budžetskih sredstava Suda BiH. Konačno, na osnovu člana 198. stav 2. i 3. ZKP BiH oštećeni su sa izjavljenim imovinsko-pravnim zahtjevima, upućeni na parnicu.

5. U obrazloženju presude, sud je prije svega naveo da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine prvobitno podignutom i potvrđenom optužnicom optužilo 26 lica za izvršenje krivičnih djela i to krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 2. KZ FbiH sprečavanje dokazivanja iz lčlana 349. stav 2. KZ FBiH iznude iz člana 295. stav 2. KZ FBiH, prikrivanje iz člana 246. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, prikrivanje iz člana 300. stav 1. KZ FBiH i davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH. Sud je nadalje naveo istorijat predmeta tj da je većina prvobitno optuženih zaključila sporazum o krivnji sa Tužilaštvom, te su predmeti u kojima su donijeti sporazumi razdvojeni, te je Tužilaštvo u odnosu na jednog od optuženih odustalo od optužbe, a u odnosu na jedno lice obustavljen je krivični postupak. Glavni pretres je nastavljen u odnosu na apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženog (koji je oslobođen od optužbi). Sud BiH je proveo dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi optužbe (saslušani svjedoci, vještaci, te uvrštena u spis opsežna materijalna dokumentacija), kao i dokaza apelanta (saslušanje svjedoka, stručnog svjedoka i apelanta kao svjedoka te uložena potvrda o isplati životnog osiguranja na ime E. A. i Ugovor o kreditu). Nadalje, odbrana apelanta je navela da apelant jeste učestvovao u otuđenju vozila, ali je negirala da je bio organizator grupe i rukovodio grupom, te da u tom pravcu Tužilaštvo nije dokazalo elemente krivičnog djela organizovani kriminal, odnosno postojanje grupe, činjenje krivičnog djela sa ciljem pribavljanja imovinske koristi, definisan zločinački plan iz kojeg treba da proizađe određena i odrediva kriminalna količina, tačno određene uloge pripadnika grupe, djelovanje organizatora grupe sa upravljačkom voljom, a pripadnika sa pripadničkom voljom te vremensko formiranje grupe. Sud BiH je utvrdio, imajući u vidu odredbe člana 250 KZ BiH, da je van razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH. Nadalje u tačkama 1-59 izreke presude (a po 66 tačaka prvobitne i izmijenjene optužnice) Sud BiH je utvrdio da je apelant na način detaljno opisan u presudi počinio krivična djela koje mu se stvaljaju na teret, a obzirom na veći broj izvršenja krivičnih djela Sud BiH je smatrao dokazanim samo one tačke optužnice za koje nije imao nimalo sumnje. Dakle, Sud BiH je zaključio da je apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 387. stav 1. tačka a) KZ FBiH u vezi sa članom 55 istog zakona, jer je sud utvrdio da je apelant organizovao grupu ljudi i rukovodio istom radi pribavljanja imovinske koristi, a na način da je vršeno otuđenje motornih vozila te dalja prodaja istih nakon izvršenih prepravki podataka na vozilima i izrade krivotvorenih dokumenta vozila, radi daljeg postupka carinjenja, a sa svrhom ostvarivanja protupravne imovinske koristi, kao i krivično djelo organizovani kriminal u vezi sa krivičnim djelom prikrivanja iz člana 300. stav 1. KZ FBiH jer je za vlastite potrebe pribavio stvar za koju je znao da je pribavljena krivičnim djelom.

6. Sud BiH donio je presudu broj S1 2 K 008245 14 Kž 10 od 10. septembra 2014. godine, kojom je žalbe Tužilaštva, kao i apelanta odbio kao neosnovane.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo žalbene prigovore apelanta, koje je analizirao i zaključilo da je žalba neosnovana.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant detaljno iznosi svoje navode u čemu se sastoji povreda prava na pravično suđenje, ističući povredu prava na jednakost strana u postupku, pravo na obrazloženu sudsku odluku, da je prekoračena optužba, da je materijalno pravo proizvoljno primjenjeno, kao i povredu prava na prezumpciju nevinosti. Apelant je tražio donošenje privremene mjere odlaganje izdržavanja kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda jer bi upućivanjem na izdržavanje došlo do kršenja ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama. Takođe, apelant je naveo da još nije pozvan na izdržavanje kazne zatvora.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavlja dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, apelant je u apelaciji naveo da još nije pozvan na izdržavanje kazne zatvora. U skladu sa odredbom člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, učesnik u postupku pred Ustavnim sudom može podnijeti zahtjev za privremenom mjerom pod uslovom da je prethodno, u skladu sa mogućnostima propisanim zakonom, tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova. U konkretnom slučaju to bi značilo da je apelant bio obavezan dostaviti Ustavnom sudu dokaz da je u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera tražio odlaganje izvršenja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema odredbama tog zakona, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.. Osim toga, u postupku pred Ustavnim sudom apelant osim ličnog nezadovoljstva zbog presude, te činjenice da je pravosnažno osuđen i paušalnih navoda ne nude takve dokaze koji bi opravdali donošenje privremene mjere od strane Ustavnog suda, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1). Pravila. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5626/14 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio